Danas jednim slavljem spominjemo pripadnike našega Reda koji su mučeničkom smrću ispovijedili Krista u Japanu u XVII. i XVIII. st. U Japanu je od 1614. do 1632. podnijelo mučeništvo veliko mnoštvo vjernika, među kojima je bio Alfons Navarrete († 1617.), Anđeo Orsucci i Ljudevit Frarjin († 1622.) te devetorica braće Španjolaca i oko stotinu urođenika: novakâ, suradnikâ, trećoredaca i članova bratovština presv. Ružarija.
Sve je tê, skupa s ostalima koji su tamo u isto vrijeme pretrpjeli mučeništvo, Pio IX. svečano uvrstio 1867. među blaženike. U razdoblju od 1633. do 1637. u Japanu imamo novu četu mučenika, članova našega Reda (Dominik Ibáñez, Jakov Tomonaga, Jordan Ansalone, Vilim Courtet i drugi, među kojima je i Lovro Ruiz, prvomučenik Filipinâ), koje je Ivan Pavao II. proglasio svetima god.1981.; njihov je spomendan 28. rujna.
Iz Poslanice učitelja Reda propovjednika Antonina Bremonda, upravljene Redu prilikom mučeničke smrti bi. Petra Sanza i drugova.
Shvaćate, braćo, koliku zahvalnost dugujemo božanskoj darežljivosti zato što je i u ovo vrijeme iz Dominikanske obitelji podigla i izabrala muževe bogate krepostima, nadmoćne nad vlastodršcima, proročke glasnike, junake u boju, spremne prezreti zemaljski život, pobjednike nad smrću, koje ni ruganje ni bičevi, pa ni okovi ni tamnice, ni nevolje ni tjeskobe, ni glad ni golotinja, ni progonstvo ni mač ne mogoše rastaviti od ljubavi Božje, nego u svemu pobijediše po onomu koji nas uzljubi.
To je, zaista, razlog zašto čestitamo njima i sebi samima, jer njihova imena, već zapisana na nebesima, našem svetačkom kalendaru pribaviše novi i vječni ures te nam povećaše poticaje kreposti. Ta tko se ne bi osjetio potaknut tako sjajnim pobjedama i takoreći podboden da ide onim apostolskim putem što ga svojom krvlju označiše preslavna braća?
Dok ovo slušamo, zar naše srce ne gori da, ražareni revnošću za vjeru, idemo za njim da umremo s njime? To su, predragi, želje apostolskih muževa, to je njihova preobilna nagrada, to je slava ustanove kojoj pripadamo; slava kojoj su naši predci začetnici, koju su drugi umnožili i koja nam je u najnovije vrijeme poticaj da se s njima natječemo.
Dakle, nemojmo omlitaviti, nego budimo nasljedovatelji onih koji, po vjeri i strpljivosti, baštine obećano. Trčimo u borbu koja je pred nama, uzevši kacigu spasenja i mač Duha, opasavši bedra istinom, obukavši oklop pravednosti i potpasavši noge spremnošću za Evanđelje mira.
Ako pak hrabre Kristove borce ne možemo slijediti u njihovim okovima i smrti, slijedimo ih barem u vjeri i ljubavi, u znanju velikodušnosti, “čuvajući nevinost u jednostavnosti, slogu u ljubavi, čednost u poniznosti, postojanost u obrani istine, strogoću u stezi, da nam ne bi ništa nedostajalo glede primjera, nego neka svijetli naša svjetlost pred ljudima, da vide naša dobra djela i slave Oca našega koji je na nebesima “.
To su, naime, tragovi koje nam oni, vraćajući se u nebesku domovinu, ostaviše, da bismo ih, idući njihovim stazama, slijedili i u nebeskoj radosti. Na to nas ljubezno pozivaju, željno nas tamo očekuju “već sigurni za svoju besmrnost, a još zabrinuti za naše spasenje”.
Kolika li će biti zajednička radost i za njih i za nas kad stignemo u njihovo društvo i zagrljaj! Zato uspravite ruke klonule i koljena mećava, budimo jaki očekujući takvu nagradu, veselo podnoseći ovu malenkost naše časovite nevolje koja nam donosi obilato breme vječne slave
“Ako skupa (s Kristom) trpimo, skupa ćemo i kraljevati. A ta nagrada nije pripravljena samo onima koji su bezbožničkim bijesom bili pogubljeni, jer svi koji služe Bogu, kao što su u Kristu razapeti, tako će u Kristu i biti ovjenčani.” Pozdravljam vas, i sjećajte se mene i mojih pomoćnika u sv. misi i molitvi.
