Činjenicu da su nam sveci uzor treba shvatiti i živjeti u onom duhu na koji nas potiče Božji Duh, jer i najmanji liturgijski spomen nekog sveca pred oči nam stavlja njegova djela. U svecima pak Kristovi vjernici vjerom prepoznaju ne toliko uzore koliko izvrsne svjedoke Evanđelja.
S Kristom tješnje sjedinjeni, na njegovu sliku savršenije preobraženi, budući da su s Kristom trpjeli, postali su i subaštinici njegove slave. Mnogostrukom Božjom milošću unaprijeđeni do savršenstva, također se pridružuju savršenoj hvali Isusa Krista.
Oni pružaju svjedočanstvo svetosti kršćanskog naroda, koji je pozvan na to da Boga postojano traži i da promiče porast čovječnosti u svim okolnostima života. Sveci svojim primjerima i bratskim zagovorom također utvrđuju Crkvu u toj istoj svetosti.
U njihovu životu Bog nam bjelodano očituje svoju prisutnost; u njima nam on pruža znak svoga Kraljevstva. Crkva se ukazuje kao zajednica evanđeoskih svjedoka, kao mjesto u kojem Bog objavljuje svoje lice u životu onih koji su s nama dijelili čovještvo i koji su savršenije preobraženi na Kristovu sliku. A sveci kao naša braća, po Kristu i s Kristom, za nas zagovaraju.
Dakle, druženje s njima mora nas voditi da poraste naša raspoloživost s obzirom na Božju volju. Zajedništvo s njima u Kristu ujedinjuje sve Kristove vjernike u istoj molitvi i u istom životu; ono današnju Crkvu združuje s Crkvom svih vremena i pripravlja nas na dolazak Uskrsloga: “Marana tha”, Dođi, Gospodine!
Prema predaji Reda, naše zakonodavstvo poziva braću i sestre na ljubav i štovanje, na osobit način, prema Bogorodici Djevici Mariji te prema svecima i blaženicima Reda. Ta pobuda, zaista, postaje plodnija ako se smjesti u našu povijest, i ako se uzmu u obzir i zaključci biblijske, liturgijske i ekumenske obnove.
Velika raznolikost svetaca u Redu izraz je plodnosti karizme sv. Dominika – u vremenu i prostoru, kako ljudskom tako i crkvenom –te, štoviše, svjedoči o tajanstvenoj prisutnosti njegove neprekidne molitve, koja s ljubavlju prati Red tijekom stoljećâ.
Život svetaca i njihova djela pružaju nama prilagođenu spoznaju o njihovu duhu ili djelovanju. A vlastito slavlje svetaca, više od toga, vodi nas punijem iskustvu. Naime, u samom činu slavljenja zahvaljujemo zbog sile Duha Svetoga koja u njima djeluje, imamo udjela u živoj vjeri svetaca i u njihovu apostolskom žaru te bivamo spremniji za službu u Božjem kraljevstvu.
Slaviti spomen na svece ili blaženike Reda znači opet se učiniti raspoloživima za isto toliko izazova što proizlaze iz povijesti spasenja, znači s Tomom Akvinskim ili Katarinom Sijenskom promatrati Krista u dubini njegova otajstva, znači s Antoninom iz Firence ili Kolumbom iz Rietija naći evanđeoski mir koji djeluje u svijetu, ali znači i s Vinkom Fererskim, s Ivanom iz Kölna ili Martinom de Porresom i drugom nebrojenom braćom i sestrama naviještati Evanđelje i svjedočiti svim ljudima do kraja zemlje.
Time slavljenje svetaca pridonosi bujanju našega dominikanskog života i neprestance ga unapređuje, očituje posebnu narav naših zajednica, nju tvori i hrani.
IZ PISMA UČITELJA REDA BRATA VINCENTA DE COUESNONGLE
(Dominikanski časoslov, str. 15-17)
Rodila se u Křižanovu u Moravskoj oko 1220. Udata za Havela (Gallus), gospodara Lemberka, rodila je i dobro odgojila četvero djece. Stupivši u Treći red, postala je gorljiva učenica sv. Dominika, pomagala je braću propovjednike u Češkoj i od svoga muža postigla da je braći sagradio dva samostana (Turnov i Jablonné).
Odlikovala se obiteljskim krepostima, a ujedno se predala služenju siromasima, ništa ne popuštajući u skrbi za obitelj. Preminula je u Jablonnem 1252., a njezini posmrtni ostaci počivaju u tom gradiću u našoj crkvi sv. Lovre. Blaženom ju je proglasio 1907. papa Pio X., a svetom 1995. papa Ivan Pavao II.
Rodio se u Penyafortu u Kataloniji (Španjolska), blizu Barcelone, oko god. 1175. Učio je u školama najvećih učitelja i prvaka svoga vremena. Kao svećenik barcelonske Crkve, ušao je u Red 1222. Obdaren znanjem i uzornim ponašanjem, odlikovao se revnošću u odgoju svećenika, te je za njih napisao “Sumu” (zbornik) nauke, punu pastoralne mudrosti.
Dok je boravio u Rimu, bio je ispovjednikom Grgura IX., pa je na njegovu želju prvi sabrao odredbe (Dekretale) rimskih papa (1234.). Poslije Jordana Saskog izabran je za trećeg učitelja Reda (1238.), ali se nakon dvije godine odrekao i vratio u Kataloniju.
Kao vrhovni poglavar Reda pokazao se odvažnim apostolom. Na srcu mu je bio apostolat među Židovima i pomagao je misije Braće bl. Djevice Marije od Otkupa i ostalih prosjačkih redova u Sjevernoj Africi. Posebno se zanimao za dijalog s muslimanima, te je poticao misionare da uče arapski i proučavaju Kur’an. Umro je u Barceloni 6. siječnja 1275., gotovo stogodišnjak. Klement VIII. uvrstio ga je među svece.
U Kini su između 1648. i 1748. slavno trpjeli: Franjo Fernández de Capillas (†1648.), ”prvomučenik” te zemlje, kojega je Pio X. uvrstio 1909. među blaženike; dva biskupa, tj. Petar Sanz († 1747.) i Franjo Serrano, s prezbiterima Ivanom Alcoberom, Joakimom Royom i Franjom Diazom († 1748.). Njih je među blaženike uvrstio Lav XIII. dana 14. svibnja 1893. Sve je pak Ivan Pavao II. proglasio svetima 1. listopada 2000.
Margarita, kći Bele IV., ugarskoga kralja, i Marije Laskaris, kćeri carigradskoga cara, rodila se 1242. u Klisu kraj Splita. Prije rođenja, roditelji su je prikazali Bogu za slobodu svoje zemlje. Nije bila navršila ni četvrtu godinu kad su je povjerili redovnicama dominikanskoga reda u Vesprimu.
U dvanaestoj je godini u Budimu, u samostanu što ga je kralj za nju sagradio, položila redovničke zavjete na ruke općeg učitelja Reda Humberta iz Romansa te je neobično brzo napredovala i sasvim se posvetila raspetome Kristu. Stalno je vršila pokornička djela i djela milosrđa.
Veliku blagost prema sestrama, kojima je željela služiti i u najneznatnijim stvarima, sjedinila je s nastojanjem da uspostavi mir i s neslomivom snagom da prokazuje nepravde. Bila je ražarena ljubavlju prema euharistijskom otajstvu i Otkupiteljevoj muci, te pobožnošću prema Duhu Svetome i blaženoj Djevici Mariji. Izgarala je kao pomirbena žrtva za oslobođenje svoga naroda od Tatara.
Preminula je 18. siječnja 1270. Pio XII. uvrstio ju je među svetice 19. studenoga 1943. Njezin je grob nestao u XVII. st.
Slavni i blagi lik ovoga blaženika, skupa s učiteljem Eckhartom i Ivanom Taulerom, ističe se među učiteljima dominikanske škole duhovnosti koja se naziva “rajnska mistika”. Henrik, štovatelj božanske Mudrosti i muke Gospodnje, rođen je blizu Konstanza u Njemačkoj, najvjerojatnije krajem XIII. st. Otac mu je bio plemić, ali ne i praktični vjernik, a majka vrlo pobožna, iz obitelji Seuze, čije je prezime prihvatio.
Od 13 godina ušao je u Red sv. Dominika u samostanu u Konstanzu. Nježan i pun ljubavi za druge, živio je pet godina običnim redovničkim životom, ali prožet svjetlom božanske milosti i obdaren mističnim darovima počeo je živjeti strože, strpljivo i šutke podnoseći protivštine i klevete. Napisao je knjige koje su vjernici prigrlili i koje su postale slavne u povijesti duhovne literature; one još
uvijek imaju utjecaj na duhovnost.
Njegova mistička djela – napisana na latinskom i staronjemačkom jeziku– stalno su objelodanjivana, napose “Horologium Sapientiae”, u kojem zagovara otklon od sjetilnih stvari i sjedinjenje s Bogom s pomoću kontemplacije Kristove savršenosti i njegove muke. Odlikujući se poniznošću i ljubavlju, obdaren nebeskim darovima, goreći ljubavlju prema Isusu, čije je ime urezao u prsa, pobožno je preminuo u Ulmu 23. siječnja 1366. Grgur XVI. potvrdio je njegovo štovanje 22. travnja 1831. Grob bl. Henrika uništen je u XVI. st., za vrijeme Reformacije.
Rođen je u Forlìju u Italiji 1317. Kao mladić je ušao u Red propovjednika. Odlikovao se ljubavlju prema šutnji i samoći, darom kontemplacije i pobožnošću prema Djevici Bogorodici. Prezren od braće koja su odbijala reformu Rajmunda iz Capue, ponizni je Markolin dugo razdoblje života proveo u samostanu rodnoga mjesta, predan svetoj službi i djelima ljubavi.
Mnoštvo je vjernika dolazilo k njemu kao mužu iskrene molitve i prijatelju siromaha, osobito ojađeni i bolesni, koje je s ljubavlju pomagao i tješio. Odlikujući se divnom jednostavnošću, čistoćom duše i ljubavlju, obdaren višnjim darovima, umro je u osamdesetoj godini života 24. siječnja 1397. Prema predaji, bio je prior samostana sv. Dominika u Dubrovniku. Njegovo je štovanje potvrdio Benedikt XIV. dana 9. svibnja 1750.
Rođen je u dvorcu Roccasecca u Italiji, god. 1225. U ranoj je dobi ušao u Napulju u Red propovjednika (1244.), protiv volje svojih najbližih. Studirao je i predavao u najpoznatijim studijskim središtima onoga vremena (u Kölnu, Parizu, Rimu i Napulju).
Istakao se svetošću života i uzornim opsluživanjem redovničkih pravila. Služenje Božjoj riječi – a to je bitna zadaća Reda – kod njega je poprimilo oblik neprestanog teološkog rada u marljivom istraživanju, dubokoj kontemplaciji i priopćavanju istine, pa je sve svoje snage utrošio u služenju Istini. Želeći je postići i prihvaćajući je ma od koga dolazila, htio ju je prenijeti drugima. Krasila ga je poniznost i vrlo plemenito ponašanje.
Bio je odličan učitelj svete nauke i privlačiv propovjednik evanđeoske istine. Napisao je mnoga djela prepuna božanske i ljudske mudrosti, koja na divan način pokazuju savršeni sklad između Objave i razuma. Gajio je veliku pobožnost prema Kristu Spasitelju, osobito njegovoj muci i euharistijskom otajstvu, što ga je opjevao u bogoslužnim tekstovima. Plamtio je sinovskom ljubavlju prema Bogorodici Djevici Mariji. Umro je u Fossanovi 7. ožujka 1274., dok je bio na putu za Lionski sabor.
Papa Ivan XXII. uvrstio ga je u popis svetaca 18. srpnja 1323., Pio V. proglasio crkvenim naučiteljem, Lav XIII. postavio zaštitnikom katoličkih škola, a Ivan Pavao II. naučiteljem čovječnosti. Njegov se blagdan, prema načelima obnovljenog bogoslužja, slavi na današnji dan, dan prijenosa njegova tijela u Toulousu.
Rođena je 1522. od plemenita roda i dobila ime Sandrina. Još kao mala djevojčica, ostavši bez majke, gorjela je velikom ljubavlju prema raspetom Kristu. Kad joj je bilo 12 godina, ušla je u samostan dominikanskih trećoredicâ u Pratu i dobila redovničko ime Katarina.
Ražarena vatrom Duha Svetoga, neprestano je težila za Božjom slavom, pa je nastojala oko obnove redovničkog života prema nadahnuću brata Jeronima Savonarole, kojega je veoma poštovala. Proživljavajući u srcu muku Isusovu, zaslužila je da je i na svom tijelu nosi mističnim sudjelovanjem. Retke što se odnose na muku Isusovu sabrala je iz Svetoga pisma i objavila ih za razmatranje. Dva je puta bila priora i s velikom je razboritošću i dobrotom upravljala zajednicom.
Obogaćena darovima nebeskog Zaručnika, nastojeći oko božanske ljubavi, ostavila je vrijedne spise iz duhovnog nauka, osobito pisma što ih je pisala uglednim muževima i ženama svoga vremena, među njima i svecima, primjerice sv. Filipu Neriju, sv. Karlu Boromejskom, sv. Mariji Magdaleni de’ Pazzi. Umrla je u Pratu 2. veljače 1590. Klement XII. svečano ju je ubrojio u zajednicu blaženika, a Benedikt XIV. Proglasio svetom 29. lipnja 1746.
Rođen je oko 1180. u biskupiji Orléans u Francuskoj. Kao učitelj prava, tumačio je u Parizu crkvene zakone. Došavši u Rim posjetiti sveta mjesta, susreo je sv. oca Dominika i njegove su ga riječi oduševile. Zavoljevši evanđeosko siromaštvo Reda, pošto mu je blažena Djevica Marija čudesno vratila zdravlje, primio je odjeću Reda koju mu je ona bila pokazala.
Primjerom kreposna života i vatrenom rječitošću privukao je u Red, najprije u Bologni, a zatim u Parizu, vrlo mnogo mladih ljudi i uglednih muževa. Mudro je uređivao i gorljivo promicao zajednički život; gorio je apostolskom revnošću da uspostavi Kristovo kraljevstvo. Umro je u Parizu 1220. Pokopan je u crkvi Gospe od Poljä (Notre-Dame des Champs). Njegovo štovanje od pamtivijeka potvrdio je Pio IX. dana 8. srpnja 1875.
Rođen je krajem XII. stoljeća u Burgbergu u Vestfaliji. U Parizu je primio habit Reda iz ruke bl. Reginalda, 12. veljače 1220. U upravi Reda bio je prvi nasljednik sv. Dominika, s kojim je bratski drugovao. Petnaest se godina brinuo za braću i sestre riječju, primjerom, pismima, redakcijom Konstitucija, čestim pohodima i neobičnom blagošću.
Neporočnim životom i divnom rječitošću posebno je pridonio širenju Reda. Plamteći iskrenom pobožnošću prema Djevici Bogorodici, odredio je da se u njezinu čast poslije Povečerja pjeva antifona “Zdravo, Kraljice”. Vraćajući se sa službenog pohoda Provinciji Svete Zemlje, utopio se u brodolomu 13. veljače 1237. Braća i vjernici na razne su mu načine iskazivali počast, pa je Lav XII. odobrio njegovo štovanje 10. svibnja 1826.
Guido ili Gvidolin, sin Petrov, rođen je u Vicchiju, u Toskani, krajem XIV. stoljeća. Kao mladić, u Firenci se bavio slikarstvom. Kako ga je privlačio redovnički život, zajedno s rođenim bratom Benediktom stupio je u fiesolski samostan Reda propovjednika, što ga je kao samostan strožeg opsluživanja nedugo prije toga osnovao bl. Ivan Dominici.
Prigodom redovničkog oblačenja, oko 1420., uzeo je njegovo ime. Postavši svećenik, bio je dvaput vikarom, a zatim priorom samostana. Strogo vjeran redovničkim dužnostima, božanska otajstva koja je promatrao u molitvi i proučavanju božanske istine priopćavao je svojim slikarskim umijećem i braći i vjernicima. Naslikao je mnoštvo oltarnih slika u Fiesola (oko 1425.-1428.); u Firenci je ipak, na molbu sv. Antonina, tadašnjeg priora, u samostanu sv. Marka freskama oslikao klaustar, kapitularnu dvoranu, sobe i hodnike (1439.-1445.).
Pozvan od pape Eugena IV., oslikao je dvije kapelice u bazilici sv. Petra i u vatikanskoj palači; po naredbi Nikole V., koji ga je poštovao zbog čestitosti života i primjerna vladanja, ukrasio je njegovu privatnu kapelicu i sobicu (1445.-1449.). Radio je i u Cortoni, u samostanu sv. Dominika (1438.), te u katedrali u Orvietu (1447.). Kad mu je Eugen IV. ponudio da bude firentinski nadbiskup, skromno je odbio predloživši na tu čast sv. Antonina. Umro je sveto u Rimu 18. veljače 1455. u samostanu Sv. Marije iznad Minerve (Santa Maria sopra Minerva); u samostanskoj crkvi još postoji njegov grob s nadgrobnom pločom i njegovim likom. Brat Ivan bio je čovjek jednostavan i ispravan, siromašan i ponizan.
Zbog toga je s poštovanjem nazvan Beato Angelico, čime se divno sažimlje njegov kreposni život. Glas o njegovoj svetosti i nadarenosti proširio se nadaleko. Njemu na čast i za napredak sakralne umjetnosti, Ivan Pavao II. odobrio je 3. listopada 1982. dominikanskom redu da ga slavi bogoslužjem, a 18. veljače 1984. isti ga je papa proglasio nebeskim zaštitnikom umjetnika, posebno slikara.
Rođena je 1268. u gradu Gracciano u Italiji, u bogatoj obitelji Segni. U devetoj je godini ušla u samostan redovnica u Montepulcianu. Kad joj je bilo 15 godina, s papinim dopuštenjem postavljena je na čelo samostana monahinjâ kraj Viterba, za čiju se gradnju veoma zalagala. Nakon 22 godine, udovoljivši molbama stanovnika Montepulciana, pošla je u tamošnji samostan što ga je tu nanovo osnovala (1306.) pod Pravilom sv. Augustina.
Nekoliko godina poslije stavila ga je punopravno i sasvim pod upravu Reda propovjednika, želeći da napreduje u evanđeoskom savršenstvu po pravilima sv. Dominika. S velikom je ljubavlju štovala dijete Isusa i Majku Djevicu. Obogaćena darovima Duha Svetoga, postala je sjajnom svjetiljkom molitve i ljubavi. Kreposnim životom i ugledom ohrabrivala je duhove da promiču blagodati jedinstva i mira. Bila je dostojna da je sv. Katarina nazove “slavnom majkom dostojnom da je slijedimo u nauku i primjeru prave poniznosti”. Preminula je 20. travnja 1317. Benedikt XIII. uvrstio ju je u zbor svetih djevica 10. prosinca 1726.
Rođena je 25. studenog 1493. u mjestu Relezi, u današnjoj Crnoj Gori, kao Katarina (Kate) Kosić. Jedan je kasniji autor (S. Razzi) pretpostavio da je njezina obitelj bila pravoslavna, no onda bi, došavši u Kotor, prije nego je postala članica jednoga katoličkog reda, bila morala prijeći u Katoličku Crkvu, a ipak o tome nema nigdje ni spomena! Mladenaštvo je provela kao pastirica. S četrnaest godina zaposlila se kao služavka u kući kotorskog plemića Aleksandra Buće.
Preko njegova brata, dominikanskog provincijala fr. Vinka, povezala se s dominikanskim trećoredicama u Kotoru. Uzela je redovničko ime Ozana. Slušajući na Veliki petak propovijed o Isusovoj muci i smrti, odlučila je da će, Isusu za ljubav, provesti ostatak života kao “zatvorenica”. Od 1514., kao “zazidana djevica” provela je sedam godina u sobici pokraj crkvice sv. Bartolomeja. Nakon toga se preselila u ćeliju kod crkve sv. Pavla.
Takvim načinom života proživjela je 51 godinu, vršeći snažan vjerski i društveni utjecaj na Kotor. Jedni su joj se preporučivali u molitvi, drugi tražili savjete u najrazličitijim životnim prilikama. Karizmatički nadarena, Ozana je utjecala na smirivanje svađa među građanima i političkim skupinama. Umrla je na glasu svetosti 27. travnja 1565. Njezino neraspadnuto tijelo čuva se u zbornoj crkvi Sv. Marije u Kotoru, gdje je štuju ne samo katolici nego i pravoslavci. Pio XI. odobrio je njezino štovanje 21. prosinca 1927., moleći njezin zagovor za jedinstvo kršćana.
Rodila se 1347. u Sieni (u ulici Fontebranda), u Italiji, pretposljednja od dvadeset petero djece. Kao mala djevojčica, vođena Božjom milošću, zavjetova Bogu djevičanstvo (1354.) Nadvladavši protivljenje svojih ukućana, započela je među Sestrama od Pokore strogi život molitve, posta i pokore (1363.). Odavši se motrenju (kontemplaciji) slatke Prve Istine, nastojala je “spoznati Boga u sebi i sebe u Bogu”. Do god. 1370. taj je strogi život provodila kod kuće.
Te je godine u viđenju primila od nebeskog Zaručnika zapovijed da krene putem apostolata. Otada je, obogaćena mnogim darovima Duha Svetoga, njemu vazda savršeno poslušna, znala “u ćeliji svoga srca” ujediniti duboku kontemplaciju s čudesnom apostolskom djelatnošću. Samog je papu vatrenim riječima i krasnim pismima sklonila da se vrati u Rim (1376.). Trudila se da mnoge muževe i žene svakog staleža dovede na put kreposti i mira.
Ražarena ljubavlju, nastojala se suobličiti raspetom Kristu i zaslužila je da 1. travnja 1375. bude urešena Kristovim ranama, koje su blistale svjetlom, a ne krvlju. “Njezino znanje nije bilo stečeno; bila je više učiteljica nego učenica” (Bula kanonizacije). Ostavila je divne spise duhovne i teološke nauke, osobito Dijalog (1378.). Zaslužila je da je mnogobrojni njezini učenici zovu svojom “majkom” i da to ona bude za sva vremena u cijeloj Dominikanskoj obitelji. Preminula je u Rimu 1380. i pokopana u bazilici Santa Maria sopra Minerva. Pio II. proglasio ju je 29. lipnja 1461. svetom, a Pavao VI. godine 1970. naučiteljicom Crkve.
Rođen je u Boschiju (kod Aleksandrije), u Italiji, 1504. Na krstu je dobio ime Antun Ghislieri, a kad je 1520. stupio u Red braće propovjednika, dobio je ime Mihael. Pošto je postao svećenikom (1528.) i postigao diplomu lektora, predavao je svetu teologiju i više puta vršio službu priora. Odlikovao se čestitim vladanjem i strogošću života.
Pavao IV. ga je imenovao općim povjerenikom Svete inkvizicije 1551., a onda biskupom Nepija i Sutrija 1556.; zatim kardinalom 1557. Konačno mu je Pio IV. povjerio biskupiju Mondovì u Pijemontu (1560.). Kad je god. 1566., uz potporu sv. Karla Boromejskog, bio podignut na najvišu pastirsku službu, primivši ime Pio, sav se predao spasenju duša i obnovi Crkve. Odvažno je branio katoličku vjeru protiv novatora, brinuo se za njezino širenje te proveo u život odredbe Tridenskog sabora.
Postupno je iz temelja obnovio Rimsku kuriju, objelodanio Rimski katekizam (1566.), pobrinuo se za solidni odgoj i obrazovanje klera uvevši u sjemeništa proučavanje Sume teologije sv. Tome Akvinskog; njega je – proširivši dotadašnju upotrebu toga naslova – proglasio petim učiteljem Latinske Crkve nazvavši ga “Anđeoskim naučiteljem” (1567.). Uspješno je promicao jedinstvo i obnovu bogoslužja te ih utvrdio izdanjem Brevijara (1568.) i Rimskog misala (1570.). Istaknuo je jedinstvo dogmatske predaje Istočne i Latinske Crkve časteći istim liturgijskim naslovima četiri veća naučitelja jedne i druge Crkve. Svim se snagama i sredstvima suprotstavio protivnicima vjere.
U vezi s time treba spomenuti vojni pohod protiv turskog brodovlja koji je on pripravio. Pobjedu što su je kršćanski vladari izvojevali kod Lepanta 7. listopada 1571. pripisao je zagovoru Gospe od Krunice te je ustanovio i blagdan njoj na čast (1572.). Preminuo je blago u Rimu 1. svibnja 1572., a Klement X. uvrstio ga je 1. svibnja 1672. među blaženike. Konačno ga je Klement XI. dana 22. svibnja 1712. upisao u popis svetaca. Njegovi se tjelesni ostaci štuju u Rimu, u bazilici Sv. Marije Velike.
Rodio se 1350. u Valenciji (Španjolska). U Red je ušao u sedamnaestoj godini. Prigrlio je strogu stegu duhovnog života, o kojoj je ostavio lijepo svjedočanstvo u raspravi “O duhovnom životu” (De vita spirituali). Isprva je predavao filozofske i teološke nauke te istodobno obavljao razne službe; na zahtjev kardinala-legata Petra de Lune i aragonskog kralja Ivana I., obavljao je razne građanske i crkvene poslove (1380.-1390.).
Istodobno se dao na propovijedanje, najprije pred papom u Avignonu, zatim u južnim predjelima Francuske te u Švicarskoj i Italiji, sve do god. 1399. Tada se, putujući od mjesta do mjesta, sasvim posvetio propovijedanju kao “poslanik Kristov”, primivši od njega posebno poslanje. Kako sâm svjedoči u pismu protupapi Benediktu XII., bio je propovjednik suda Božjega (“Bojte se Boga jer dođe čas suda njegova”, (Otk 14, 7).
Veoma je nastojao oko mira i jedinstva u Crkvi, koju je tada razdirao raskol. Kad se odrekao protupape, uz kojega je u dobroj vjeri bio pristao, svojski se trudio da se ponovno uspostavi mir i jedinstvo. Obogaćen darovima Duha Svetoga i nadaren apostolskim sposobnostima, proputovao je gotovo sve zemlje Zapadne Europe kao karizmatički propovjednik, na golemu korist duša. Preminuo je u Vannesu u Francuskoj, 5. travnja 1419. Kalist III. ubrojio ga je 29. lipnja 1455. među svece.
Njegov se spomen u općoj Crkvi slavi 5. travnja (što gotovo uvijek dolazi u korizmi, pa se ne može slaviti kako treba), ali je Sv. Stolica god. 2000. dopustila da se u našem Redu njegov spomen slavi 5. svibnja.
Antonin Pierozzi rođen je u Firenci 1389. U Red ga je primio bl. Ivan Dominici, koji je tada, po naredbi bl. Rajmunda iz Capue, radio na reformi samostanâ; primljen je 1405. za “budući samostan u Fiesolu”. U Cortoni je završio novicijat, a u Fiesolu, gdje je upravo bilo središte reforme (1406.), nastavio je sa svojom formacijom.
Postavši svećenik (1413.) i ističući se strogošću života, razboritošću i znanjem, bio je 1418. izabran za priora. Otada je neprestano vršio tu službu u Cortoni, Fiesolu, Napulju i Rimu, vodeći braću k punini redovničkog života. U Rimu je, kao priznati učitelj crkvenog prava, postao auditor Rimske rote. Pošto je 1435. troškovima Kuzme Medicija sagrađen slavni samostan sv. Marka u Firenci, bio je njegov prior (1436.-1444.) dok je Beato Angelico tu slikao božanske stvari.
U tom je samostanu cvao humanizam, te je u njemu osnovana prva knjižnica u Europi pristupačna svim korisnicima (1443.). Kao generalni vikar opservantskih samostana u Italiji (od 1437.), sudjelovao je na saboru sjedinjenja u Firenci (1438.). Eugen IV. imenovao ga je firentinskim nadbiskupom jer je upoznao njegovu razboritost, zbog koje su ga općenito zvali “Antoninom savjetâ”. Obdaren karizmom dobrog pastira, bio je vrlo dobar nadbiskup: budno je bdio nad stadom, brinuo se za siromahe, posebno one skrovite, za koje je osnovao udrugu “Dobrih ljudi sv. Martina”.
Tako je postao preteča današnje socijalne skrbi. Sâm se lišavao svega da drugima pomogne. Bio je strog, ali i umjeren; reformator klera, pastir, vjeroučitelj, a posebno propovjednik. Napisao je mnogo knjiga punih pouke i ljubavi. Glavno mu je djelo Summa moralis, koja svjedoči da je na području moralne teologije bio izvrstan učitelj. Preminuo je 2. svibnja 1459. Hadrijan VI. ga je proglasio svetim 31. svibnja 1523. Njegovi zemni ostaci časte se u crkvi sv. Marka u Firenci.
Sveti Franjo Coll y Guitart – apostol Krunice i apostol Katalonije
Francisco, sin Petra i Magdalene, rođen je 18. svibnja 1812. godine, u gradiću Gombrenu, u španjolskoj pokrajini Kataloniji. S četiri godine ostao je bez oca, a majka se sama brinula o desetoro djece. Davao je pouke da bi mogao plaćati svoj studij, a među učenicima imao je i sv. Antuna Mariju Clareta (1807-1870), biskupa. Školovanje je započeo u dijecezanskom sjemeništu u Vicu. Dominikanski habit oblači 15. listopada 1830. i započinje novicijat u Geroni (Španjolska). U Red propovjednika privuklo ga je propovijedanje Riječi Božje i briga za spasenje duša. Godinu dana kasnije polaže redovničke zavjete te nastavlja studij teologije u Garoni. Za đakona je zaređen 4. travnja 1835. u Barceloni.
No 1835. u Španjolskoj na vlast dolazi antiklerikalna struja koja zabranjuje redovnički život i dokida sve redovničke zajednice. Franjo je stoga, prije završetka dominikanske formacije i samoga ređenja, bio primoran živjeti sekularizaciju. No u tajnosti ostaje vjeran svojim redovničkim zavjetima. Postaje „sekularizirani dominikanac“ i ostaje dominikanac do smrti. Unatoč represivnim civilnim zakonima koji su otežavali njegovo svećeničko ređenje, s dopuštenjem provincijala, za svećenika je zaređen 28. svibnja 1836. u Solsoni. Nakon ređenja djelovao je kao pučki misionar, propovijedajući po biskupijama Vico, Gerona i Urgel. Živio je siromašno i strogim pokorničkim životom. Iako je bilo zabranjeno živjeti u samostanima i nositi dominikanski habit, Franjo je u svemu što je bio i činio živio milost karizme svetog Dominika de Guzmana.
Veliki apostol krunice, neumorni misionar, trideset godina propovijedao je narodu i po gradovima Katalonije, obnavljajući iskustvo propovijedanja vlastito sv. Dominiku i njegovu redu. God. 1850. otvara bivši dominikanski samostan te je propovijedao po svoj Kataloniji. U studenom 1850. godine, povjerena mu je služba voditelja Trećega reda sv. Dominika (dominikanska laička bratstva) za Kataloniju. To ga je imenovanje učvrstilo u njegovoj odluci, koja je rezultat višegodišnje molitve, razmišljanja i savjetovanja, da osnuje kongregaciju sestara dominikanki, koja bi se posebice bavila odgojem djevojaka te brinula o siromašnima i odbačenima.
S neizmjernim pouzdanjem u Boga, posebnom odvažnošću koja ga je karakterizirala i nošen apostolskim žarom Francisco Coll okuplja nekoliko djevojaka koje su već bile spremne slijediti Isusov poziv i godine 1856. osniva Kongregaciju sestara dominikanki Naviještenja Blažene Djevice Marije (Anunciata). Posvetio se obiteljima pogođenim epidemijom kolere, a u tomu su mu pomagale i sestre dominikanke novoutemeljene kongregacije.Kad su se dominikanci vratili u Španjolsku 1872., plodovi pastoralnog žara Franje Colla bili su vidljivi: Red je, unatoč zabranio, ostao živ. Zbog bolesti očiju, 2. kolovoza 1869. oslijepio je, a 2. travnja 1875. godine umire u 62. godini života u Vicu. Kad je Franjo umro, 1875., prema Kongregaciji, već je bilo oko 300 redovnica dominikanki i 50 zajednica utemeljenih i posvećenih kršćanskom odgoju djece, posebice djevojaka.
Profil Franje Colla
Franjo Coll bio je čovjek radikalne vjere, čovjek radosne nade, pun sućuti i ljubavi, neumorni propovjednik i apostol Riječi Božje, čovjek molitve. Bio je čovjek duboke pobožnosti prema Bl. Djevici Mariji. Običavao je reći: „Ljubite Mariju jer ona ljubi one koji nju ljube i koji je traže, nalaze je.“ Govorio je: „Krunica mi služi kao knjiga i ona mi je sve“. U gradu Moià osnovao je zajednicu „Žive krunice“. Bio je čovjek odvažan i kreativan. Izložio se velikom riziku odlučivši biti redovnik i dominikanac u antiklerikalnom i represivnom društvu.
Znao je tražiti i otvarati nove putove te stvaralački odgovarati potrebama svojega vremena. Riskirao je osnovati novu žensku Kongregaciju sestara u društvu u kojem žena nije imala svoje mjesto i u kojem je bila marginalizirana. Živio je skromno, siromašno i strogo prema samome sebi, a vrlo darežljivim prema siromasima i potrebitima. Bio je slobodan i uvijek spreman za svoje poslanje naviještanje evanđelja. Bio je sretan i radostan brat, vrlo komunikativan. Bio je apostol kršćanske nade; čovjek neba i života vječnoga.
Bio je sveti dominikanac: uvijek je tražio volju Božju, suobličujući svoj život prema Isusu Kristu. Svet jer je davao odgovore, sijao nadu, ostavljajući svoj pečat u ljubavi i služenju drugima, dajući drugi sve što je imao, dajući se potpuno u službu drugih.
Postupak za njegovu beatifikaciju započeo je 3. ožujka 1930. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 29 . travnja 1979. Nakon što je 7. prosinca 2008. priznato čudo ozdravljenja po njegovu zagovoru, papa Benedikt XVI. proglasio ga je svetim u Rimu 11. listopada 2009.
Dominik je želio biti pokopan u Bologni, u crkvi Sv. Nikole delle Vigne (de Vineis), “pod nogama braće”. Mnogi koji su bolovali od raznih bolesti tvrdili su da im se na njegovu grobu povratilo zdravlje. Braća su pak odbijala priznati čudesna ozdravljenja te su lomila zavjetne darove. Napokon je 24. svibnja 1233. Dominikovo tijelo preneseno u mramorni grob. To se dogodilo na zahtjev pape Grgura IX., a u nazočnosti ravenskog nadbiskupa i papina legata Teodorika, učitelja Reda bl. Jordana Saskog i mnoštva braće koja su upravo bila na općoj skupštini Reda u Bologni. Prigodom prijenosa osjetio se divan miomiris iz Dominikova svetog tijela, “koji je svima jasno pokazivao kako je on bio ugodan Kristov miomiris. Nadbiskup je slavio misno slavlje, a kako je bio treći dan Duhova, zbor je započeo ulaznu pjesmu: Primite veselje slave svoje’ (Acccipite iucunditatem gloriae vestrae)” (Jordan Saski).
To je bio početak crkvenopravnog postupka za Dominikovo proglašenje svetim. Nakon njegova završetka, Grgur IX. je, 3. srpnja 1234., Dominika ubrojio među svece. Zatim je Ivan iz Vercellija, šesti učitelj Reda, dao sagraditi dostojniji grob, u koji je 5. lipnja 1267. položeno tijelo svetoga Dominika. Mramorne reljefe na njegovu grobu isklesao je Nikola dell’Arco.
Sadok, još mlad, primio je, kako kažu, habit Reda iz ruku sv. Dominika, koji ga je na općoj skupštini u Bologni 1221. poslao u Panoniju da tamo širi Red. Tako je skupa s bratom Pavlom Dalmatincem osnovao i raširio Ugarsku provinciju, u kojoj je proživio mnogo godina.
Odatle je bio poslan u Sandomierz u Poljskoj da bude samostanski poglavar. Tu su njega i cijelu zajednicu od 48 braće ubili Tatari dok su nakon povečerja pjevali antifonu “Zdravo Kraljice”. Nedavni arheološki nalazi samostana u Sandomierzu potvrdili su taj pokolj. Pio VII. je 18. listopada 1807. dopustio njihovo bogoslužno štovanje. Prema predaji, bl. Sadok bio je prior samostana sv. Nikole u Zagrebu.
Rođen je krajem XII. st. u Veroni, u Italiji, od roditelja manihejaca, ali se kao dječak obratio na katoličku vjeru. Kao mladić je otišao studirati u Bolognu, gdje je prigrlio Red, potaknut propovijedanjem sv. Dominika; od njega je primio i redovničko odijelo.
Posvetio se propovijedanju katarima te je, po uzoru na sv. Dominika, služeći se dijalogom kao evanđeoskim pravilom, postao glasnik i svjedok Evanđelja spasenja. Čudesno poduprt darovima Duha Svetoga, nepoštedno se trudio oko širenja i obrane vjere. U brizi za njezino promicanje među pukom, osnovao je Udruge vjere i Bratovštine za pohvale bl. Djevice Marije. Kao ljubitelj i pristalica bratskog života, revno je promicao zajednički život te ga je kao prior mudro uredio i odvažno branio.Vrlo brižan za duhovno dobro sestara, s velikom ih je ljubavlju savjetovao i hrabrio te im kao duhovni vođa bio od velike koristi.
U posljednje vrijeme života, promaknut u službu inkvizitora polovicom 1251., svoje je apostolsko poslanje obavljao uspješno i s najvećom čovječnošću. Kad se 6. travnja 1252. vraćao iz Coma u Milano, bio je ubijen mačem krivovjeraca “zbog ljubavi prema vjeri i zbog poslušnosti rimskoj Crkvi”; umro je ispovijedajući i posljednjim silama Vjerovanje, koje je zapečatio vlastitom krvlju. Jedan od njegovih ubojica, Carino, poslije je stupio u Red. Inocent IV. uvrstio ga je 9. ožujka 1253. u popis svetaca i odredio da mu se blagdan slavi 29. travnja. No, nakon najnovije obnove liturgijskog kalendara, blagdan se slavi na današnji dan, kad su bile prenesene njegove moći (1340.).
Dijana Andalò rođena je u Bologni početkom XIII. st. Pomagala je bl. Reginaldu u izgradnji bolonjskog samostana. Kad je 1219. Dominik stigao u Bolognu, Dijana je s drugim djevojkama zavjetovala redovnički život na ruke blaženog patrijarha. Nadvladavši neprilike što su joj ih pravili članovi obitelji (čak su joj slomili rebro), ušla je u samostan sv. Janje koji je podigao bl. Jordan Saski.
Bila je kao prava majka sestrama; preminula je 1236. Sačuvano je pedesetak pisama koja joj je napisao bl. Jordan Saski. Ona su lijep primjer dominikanske duhovnosti i bratstva između braće i sestara. Dijanino je štovanje odobrio Lav XIII. dana 8. kolovoza 1888. Cecilija je rođena u Rimu početkom XIII. st. Iz samostana sv. Marije “in Tempulo” preselila se u samostan sv. Siksta, gdje je upoznala sv. Dominika i postala najvjernija svjedokinja njegova lica i duha.
Poslije, tj. krajem 1223. ili početkom 1224., papa Honorije III. poslao ju je, skupa s još tri sestre, u Bolognu, da tamo unese duh sv. Dominika u samostan sv. Janje koji je osnovala bl. Dijana. Tu je preminula 1290. Njezino je štovanje 24. prosinca 1891. odobrio Lav XIII.
Rođen je u Firenci oko 1355. U dobi od 17 godina prigrlio je Red u samostanu sv. Marije Nove (S. Maria Novella). Svesrdno je pomagao reformu što ju je, nakon “crne kuge” god. 1348., započeo Rajmund iz Capue; uspostavio ju je u mnogim samostanima tako da je “u Italiji bio prvi obnovitelj samostanskog opsluživanja”.
God. 1395. u Veneciji je – skupa s nekim učenicima sv. Katarine Sijenske, koju je vrlo štovao – osnovao samostan Presv. Tijela Kristova za dominikanske monahinje. Njegov je apostolat naglo prekinut po zapovijedi gradskih vlasti, kojih zabranu on ne bijaše poštovao. Prognan na pet godina, otputovao je u Firencu, gdje se sav predao propovijedanju, istaknut rječitošću i revnošću za duše. Zabrinut za pitanja vjere i ćudoređa koja je postavljao humanizam, napisao je prvi pedagoški priručnik u Europi, knjigu Lucula noctis (Malo svjetlo u noći), u kojoj izlaže temelje kršćanskog odgoja.
Firentinci su ga 1406. poslali u Rim da raspravlja o crkvenom raskolu. Pritom je stekao povjerenje netom izabranog pape Grgura XII., koji ga je imenovao svojim savjetnikom, a god. 1408. i dubrovačkim nadbiskupom te kardinalom s naslovom Sv. Siksta. Pokazao se razboritim i vjernim u teškim trenucima Sabora u Konstanzu. I novi papa Martin V. poklonio 409 mu je povjerenje te ga je kao izaslanika poslao u Češku i Ugarsku da radi protiv husitskog krivovjerja. Na toj je zadaći umro, u Budimu, 10. lipnja 1419. Grgur XVI. potvrdio je 9. travnja 1832. njegovo štovanje.
Ivan Heer, odličan svjedok katoličke istine i pastirske ljubavi, rođen je u Njemačkoj početkom XVI. stoljeća. Pripadao je kölnskom samostanu, ali je od svojih poglavara uporno tražio da ide u Nizozemsku, kako bi ohrabrio tamošnje katolike koji su trpjeli pod žestokim kalvinističkim progonstvom.
Budući da je ondje vršio službu župnika u Hoornaeru blizu Gorkuma (de Goorna), krivovjerci su ga uhvatili. Objesili su ga izvan zidina grada Brielle kod rijeke Maas u južnoj Nizozemskoj. To se dogodilo o ponoći između 8. i 9. srpnja 1570. Skupa s njime položilo je život 118 svećenika i redovnika, većina iz obližnjeg grada Gorkuma.
Svi su oni bili obješeni zbog katoličke istine o Euharistiji i papinskom prvenstvu u Crkvi, a njihova su tjelesa bila rastrgana. Klement X. proglasio ih je 24. studenoga 1675. blaženima, a Pio IX. svetima 29. lipnja 1867.
Rođen je u Poljskoj oko 1180. Bio je jedan od prve braće Reda sv. Dominika. U pratnji krakovskog biskupa stigao je u Rim skupa s Jacintom; oba su, zaneseni životom i ponašanjem svetog oca Dominika, obukli habit Reda. Sa žarkom revnošću ispunio je primljeno poslanje da propovijeda i širi Red. Postao je slavan po apostolskim krepostima.
Sudjelovao je u osnutku Poljske provincije, posebno samostana u Wroclawu. Preminuo je 15. srpnja 1242. Smrtni su mu ostaci u Wroclawu, u kapelici koja je čudesno ostala čitava u Drugom svjetskom ratu. Njegovo je štovanje 27. kolovoza 1712. potvrdio Klement XI.
Jordan Saski u svojoj Knjižici piše da se otac sv. Dominika zvao Feliks, a majka Ivanica. Ivanica je imala tri sina, jednoga iz prvog, a dva iz drugog braka. Prema svjedočanstvu Roderika iz Cerrata, ta je žena bila “puna vjere, čestita, čedna i razborita; vrlo suosjećajna s jadnicima i nevoljnicima, pa se više od svih žena odlikovala dobrim glasom”.
Umrla je početkom XIII. st. Pokopana je u Caleruegi, poslije u crkvi sv. Petra u mjestu Gumiel d’ Izan, pa u Penbafielu, a sad konačno u Caleruegi u pokrajini Burgos. Lav XIII. je potvrdio njezino štovanje 1. listopada 1828.
Potječe iz trogirske plemićke obitelji. Rođen je oko 1260. Mlad je ušao u dominikanski red, i to, vrlo vjerojatno, u rodnom gradu ili pak u susjednom Splitu, gdje je ujedno stekao prvu filozofsko-teološku naobrazbu. Starješine su ga, zbog njegove izrazite nadarenosti, poslale 1287. u Pariz na nastavak školovanja.
Uživao je glas učena i pobožna redovnika, tako da ga je papa Benedikt XI. – koji ga je kao bivši učitelj Reda dobro poznavao – 9. prosinca 1303., netom je bio izabran za papu, imenovao zagrebačkim biskupom. Kažotić je u Zagrebu razvio živahnu pastoralnu djelatnost, posredovao među sukobljenim stranama, na poseban se način zauzimao za moralno-intelektualnu obnovu svoje biskupije, uredio je bogoslužje te, po odredbama III. lateranskog sabora iz 1179. i po ugledu na učilišta dominikanskog reda, osnovao katedralnu školu, u kojoj je učitelj, kojemu je dodijelio posebnu crkvenu nadarbinu, klericima i siromašnim učenicima besplatno predavao gramatiku i teologiju.
Braneći prava Crkve i naroda, došao je u sukob s hrvatsko-ugarskim kraljem Karlom Robertom Anžuvinskim (1308.-1342.). U nastojanju da za svoje djelovanje osigura potporu pape Ivana XXII., otputovao je 1318. u Avignon. Kad mu je nakon toga kralj zabranio povratak u biskupiju, papa mu je 1322. povjerio upravu lučerske (Lucera) biskupije u južnoj Italiji, gdje je, između ostaloga, još uvijek bilo ostataka muslimanskih Saracena.
Zadnja godina njegova života obilježena je intenzivnim radom na vjersko-moralnoj obnovi lučerske biskupije. Za svog boravka na papinskom dvoru, uključio se 1320. u teološke rasprave o tome jesu li Krist i apostoli doista posjedovali neka materijalna dobra i – dosljedno tome – smije li Crkva posjedovati takva dobra. Iako je pripadao prosjačkom redu, Kažotić je u svojoj raspravi O materijalnim dobrima Krista i njegovih učenika na temelju Svetog pisma i teološkog razmišljanja branio dopuštenost posjedovanja spomenutih dobara.
U drugoj raspravi, O pitanjima krštavanja slika i drugim oblicima praznovjerja, Kažotić je ustao protiv gatanja i čaranja tumačeći razliku između vjere i praznovjerja, svrstavši se tako među prve hrvatske teološke pisce.
Brat Augustin, kao i sv. Dominik, noći je provodio u molitvi, da isprosi Božje milosrđe. Od svoga je zaštitnika sv. Augustina dobro upamtio izreku da je umijeće dobrog življenja naučio onaj tko umije dobro moliti. Njegovo je životno pravilo bilo: “ustrajna kontemplacija božanskih otajstava i razmišljanje o smrti”. Kao brižan pastir, bio je “otac i branitelj siromahâ” protiv moćnikâ. Mnoga je putovanja poduzimao pješice da pohodi vjerni narod. Umro je 3. kolovoza 1323. na glasu svetosti. Inocent XII. potvrdio je njegovo štovanje 17. srpnja 1700. Tijelo mu se čuva u stolnoj crkvi u Luceri.
Dominik Guzmán rođen je oko god. 1172./3. u Caleruegi u Kastiliji (Španjolska). U Palenciji se posvetio teološkom studiju i zasjao milosrđem prema siromasima. Kao kanonik u Osmi napredovao je u molitvi, a kao suprior u razboritosti upravljanja.
U tuluškom kraju, zahvaćenom albigenškim pokretom, postao je marljivim poslužiteljem propovijedanja (1206.), pri čemu je, primjerom evanđeoskog siromaštva i bratskim dijalogom o nauku vjere, uveo novi način izlaganja vjere, uz odobrenje pape Inocenta III. Budući da je visoko cijenio ulogu ženâ u naviještanju Evanđelja, osnovao je za njih samostan u Prouilleu, da bi tu mogle napredovati i pružati pomoć, odnosno utočište propovjednicima.
U Toulousi je primio zavjete nekih svojih drugova u “Propovijedanju Isusa Krista” te tako osnovao prvo samostansko bratstvo (1215.), koje je bilo temelj novoga Reda. Uzvisivši kanonički način života na apostolski, pod Pravilom sv. Augustina (1216.), za sebe i svoj Red izabrao je zadaću propovijedanja, koja je tada bila samo dužnost biskupâ. Red je odobrio papa Honorije III. Dana 22. prosinca 1216. Tada je, pošto je u Rimu dobio sigurnost o općem poslanju Reda (18. siječnja 1217.), uzdajući se u Božju milost i zaštitu blažene Djevice Marije, razaslao braću po cijeloj Europi (15. kolovoza 1217.), posebice u Pariz i Bolognu, u to vrijeme glavna studijska središta.
Sebi je pridržao poslanje u krajevima sjeverne Italije zahvaćene katarskim pokretom. “Vazda je govorio s Bogom”, da bi zatim mogao uspješno i govoriti “ o Bogu”. Dok je žarkim propovijedanjem predavao Boga ljudima, dotle je snagom molitve ljude privlačio Bogu. “Svagdje se riječju i djelom pokazivao kao evanđeoski muž. Nitko nije bio s braćom i prijateljima druževniji, nitko ugodniji; bio je najbolji i najviši tješitelj braće.”
Preminuo je u Bologni 6. kolovoza 1221. Grgur IX., koji je kao kardinal Ostije na Tiberu bio s njime vrlo prisan, proglasio ga je svetim 3. srpnja 1234. Grob mu se nalazi u Bologni.
Jacek, Jacko (Jakov) u XIV. st. nazvan Hyacinthus (zumbul), rodio se krajem XIII. st. u Kamiénu, u wroclawskoj biskupiji. Kao kanonik krakovske Crkve, u Rimu je prigrlio Red propovjednika. Sljedeće je godine sv. Dominik poslao njega i brata Henrika iz Moravske da prošire Red u Poljskoj.
Već 1222. osnovali su samostan u Krakovu. No 1225., Gerard iz Wroclawa, prvi poljski provincijal, razaslao je krakovsku braću na četiri strane. Jacint je osnovao samostan u Gdañsku u Pomeraniji, a zatim u Kielu, gdje je živio od 1229. do 1233. Odlikovao se neporočnošću života i sinovskom odanošću Gospi. Mnogo je radio među pravoslavnima i katolicima u onom kraju, a grad je napustio malo prije nego je knez Vladimir Rurikovič odatle protjerao braću.
Priča se da se na njegovim putovanjima dogodilo poznato čudo: kad je trebao prijeći rijeku Vislu, rasprostro je plašt po vodi te je prešao kao po suhu skupa s pratiteljima, koji su nosili presv. Oltarski Sakrament i kip blažene Djevice. Preminuo je u krakovskom samostanu 15. kolovoza 1257. Klement VII. proglasio ga je 1527. blaženim, a Klement VIII. svetim 17. travnja 1594.
Rodio se u Caleruegi oko 1170. Bio je polubrat (po majci) sv. oca Dominika i njegov pomoćnik u širenju Reda. Isticao se kao “kontemplativac i svetac”, “blag, ponizan, veseo i milosrdan”, ali i kao “gorljivi propovjednik”. Skupa s ostalom braćom osnovao je u Parizu samostan sv. Jakova god. 1217., zatim je po Dominikovoj zapovijedi zdušno radio na vođenju dominikanskih monahinja, koje je bilo obilježeno razboritošću i kreposnim primjerima; “dugo je Bogu živio u molitvi”.
Preminuo je u samostanu sv. Petra u Gumielu de Izánu oko 1235. Njegovo je štovanje potvrdio Grgur XVI. dana 2. lipnja 1834.
Izabela Flores, zbog ljepote pučki nazvana “Ruža”, rodila se u Limi (Peru) god. 1586. Prva svetica Novoga svijeta, odlikovala se pokorom i molitvom. Obdarena mnogim naravnim darovima, htjela se pridružiti sestrama Reda, da bi potpunije prionula uz evanđeosko savršenstvo.
Ustrajna u božanskoj kontemplaciji, željela je i druge uvesti u tajne “nutarnje molitve”. U tu je svrhu širila duhovne knjige, potičući čak same svećenike da sve privuku k ljubavi za molitvu. Premda se bila gotovo zatvorila u roditeljskom vrtu, ipak je otvarala dušu misionarskoj zadaći Crkve. Goreći od revnosti za spas grešnika i Indijanaca – za koje je željela prinijeti život – podlagala se dobrovoljnim mrtvljenjima da ih pridobije za Krista, “žaleći što se kao žena ne može predati apostolskoj zadaći”.
Ozbiljno uvažavajući štetu od grijeha, “htjela je sebe pretvoriti u kamen i vapno da bi svima zazidala vrata pakla”. Goreći ljubavlju prema Isusu u sakramentu Euharistije i pobožnošću prema Gospi, s neizrecivom se revnošću trudila oko širenja ružarija; smatrala je da ga svaki kršćanin treba “riječju propovijedati i u srcu nositi”. Preminula je u Limi 24. kolovoza 1617. u 31. godini života. Klement IX. proglasio ju je 1668.
Rođen je 1585. u Riberi del Fresno, gradu u Estremaduri (Španjolska). Trgovačkim je brodom otputovao u Južnu Ameriku. U Limi je, u samostanu sv. Marije Magdalene, izabrao put evanđeoskog siromaštva u našem Redu, u kojem se isticao poniznošću i ljubavlju.
Službu samostanskog vratara obavljao je gotovo 22 godine, pri čemu je marljivo vršio djela milosrđa. Nastojao je moljenjem krunice pomoći dušama u čistilištu i mnoge je zalutale priveo Božjoj ljubavi. Kao i sv. Martin de Porres, podnosio je nepravde i klevete te se marljivo brinuo za siromašne i bolesne. Preminuo je 16. rujna 1645. Svetim ga je 28. rujna 1975. proglasio Pavao VI.
Ova nova četa od šesnaest svetih mučenika spominje se godine 1633., 1634. i 1675. Svi su oni u raznim službama, kao svećenici ili svjetovnjaci, u Nagasakiju u Japanu radili za izgradnju Crkve. Tamo su mučeni strašnim mukama te pogubljeni. Tjelesa su im spaljena, a pepeo razasut.
Devet od njih bilo je iz Japana, četvorica iz Španjolske, a po jedan iz Francuske i Italije. Svi su oni bili članovi Dominikanske obitelji jednog i drugog spola. Devet njih bili su svećenici: Dominik Ibáñez Erquicia (1633.), Jakov Kyshei Tomonaga (1633.), Luka Alonso od Duha Svetoga (1633.), Jordan Ansalone od sv. Stjepana (1634.), Toma Hioji Rokuzayemom Nishi (1634.), Antun González (1637.), Vilim Courtet (1637.), Mihovil iz Aozaraze (1637.), Vinko Schiwozuka (1637.); dva brata suradnika: Franjo Schoymon (1633.) i Matej Kohioye od Presv. Ružarija (1633.); dvije svjetovne sestre: Magdalena iz Nagasakija (1634.) i Marina iz Omure (1634.); tri svjetovna suradnika i katehista: Mihovil Kuribioye (1633.), Lazar iz Kyota (1637.) te Lovro Ruiz 503 iz Manile, otac obitelji, koji je ujedno i prvi mučenik Crkve na Filipinima (1637.).
Ivan Pavao II. svečano ih je 18. listopada 1987. proglasio svetima istaknuvši ih kao primjer sloge i jedinstva kršćanske zajednice, kao i Dominikanske obitelji, koja je u njezinu krilu i njoj na službu.
Rođen je u plemićkoj obitelji de Vineis (delle Vigne) u Capui, oko 1330. Poslan u Bolognu radi studija i tu “čudesno pozvan od Dominika”, stupio je u Red oko 1350. Kao XXIII. učitelj Reda (od 1380.) odlučno je promicao reformu Reda nastojanjem oko molitve i primjerom evanđeoskog života. Pri tom ga je hrabrila sv. Katarina Sijenska, kojoj je bio duhovni vođa i životopisac.
On je njoj bio izvrstan učitelj, a ona je njega nagovorila da djeluje u službi Crkve i pape, koji je tada boravio u Avignonu. Sveto je preminuo u Nürnbergu 5. listopada 1399., dok je bio u pohodu njemačkim samostanima. Lav XIII. potvrdio je 15. svibnja 1899. njegovo štovanje.
Tijelo mu je preneseno u Napulj. Bl. Rajmund je 14. lipnja 1396. u novoosnovanoj Dalmatinskoj provinciji osnovao u Zadru “studij teologije” (studium theologiae), za koji neki uvaženi povjesničari smatraju da je to bilo “opće učilište” (studium generale), a time i prvo veleučilište u Hrvatskoj.
Rođen je 1. siječnja 1526. u Valenciji, u španjolskoj pokrajini Kataloniji, od plemenitih i pobožnih roditelja. Protiv očeve volje, sa 16 godina, napustio je očinski dom hoteći ući u samostan sv. Jakova. Premda je bio vraćen kući i odbijen kad je htio ući u Red propovjednika, potajno se približavao samostanskom kapitulu i slušao opomene.
Konačno su mu dopustili obući habit Reda 26. kolovoza 1544. iako su se roditelji još protivili. Svom se snagom trudio oživotvoriti savršenu sliku brata propovjednika te je tako postao ostvarena “ideja” Reda i uzor novacima koji su mu bili povjereni. Ujedinjujući strogost življenja s apostolskom revnošću za širenje vjere, isposlovao je dopuštenje da pođe u daleke krajeve Amerike, u današnju Kolumbiju, što je 1562. i ostvario.
Ondje je proveo sedam godina, odlučno se zauzimajući za urođenike. Mnoge je od njih priveo k svjetlu Evanđelja; dok je govorio svojim jezikom, oni su ga čudesno shvaćali. Upućivao ih je u uljudbeno ponašanje i branio od ugnjetavačâ, hrabro nastupajući protiv konkvistadora, na što ga je poticao Bartolomej de las Casas. Vrativši se 1569. u domovinu, apostolskim se službama sav posvetio obnovi kršćanskog i redovničkog života, još odlučnije nastojeći oko svetosti kojoj je glavno obilježje strah Gospodnji.
Preminuo je u Valenciji 9. listopada 1590. Klement X. ubrojio ga je 12. travnja 1671. među svece. Njegovo tijelo je 1936., za vrijeme građanskog rata, bilo spaljeno.
Rođen je 1579 u Limi, u Peruu, od španjolskog viteza Juana i oslobođene crnkinje Ane Velasquez. Martin je svjedok bolno poniženoga crnačkog pučanstva u Novome svijetu. Bio je pomoćnik brijača kad je zaiskao da bude primljen u Red propovjednika.
Određen za brata suradnika u samostanu Gospe od Ružarija u Limi, svečane je zavjete položio 1603. Jednostavan, skroman i duboko pobožan, određen za manje cijenjene službe, bio je od Boga uzvišen nebeskim darovima i karizmom. Gorio je pobožnošću prema euharistijskom otajstvu i Otkupiteljevoj muci, bio predan djelima ljubavi prema siromasima, osobito bolesnicima, a volio je i životinje. Zaslužio je da bude proglašen zaštitnikom braće suradnika.
Rado je postio, činio oštru pokoru i molio, osobito noću, po Isusovu primjeru. Iz molitve je crpio svjetlo koje je osvjetljavalo njegove pouke o kršćanskoj vjeri. Preminuo je u Limi 3. studenoga 1639. Grgur XVI. proglasio ga je 1837. blaženim, a Ivan XXIII. svetim 6. svibnja 1962. Martin privlači srca svih stanovnika Južne i Sjeverne Amerike, ne samo zbog osobite jednostavnosti – koja je po sebi privlačna – nego što je i sâm postao znakom.
Danas jednim slavljem spominjemo pripadnike našega Reda koji su mučeničkom smrću ispovijedili Krista u Japanu u XVII. i XVIII. st. U Japanu je od 1614. do 1632. podnijelo mučeništvo veliko mnoštvo vjernika, među kojima je bio Alfons Navarrete († 1617.), Anđeo Orsucci i Ljudevit Frarjin († 1622.) te devetorica braće Španjolaca i oko stotinu urođenika: novakâ, suradnikâ, trećoredaca i članova bratovština presv. Ružarija.
Sve je tê, skupa s ostalima koji su tamo u isto vrijeme pretrpjeli mučeništvo, Pio IX. svečano uvrstio 1867. među blaženike. U razdoblju od 1633. do 1637. u Japanu imamo novu četu mučenika, članova našega Reda (Dominik Ibáñez, Jakov Tomonaga, Jordan Ansalone, Vilim Courtet i drugi, među kojima je i Lovro Ruiz, prvomučenik Filipinâ), koje je Ivan Pavao II. proglasio svetima god.1981.; njihov je spomendan 28. rujna.
Rođen je u Lauingenu u Švapskoj oko 1193. Školovanje je završio u Padovi (1223.), gdje ga je bl. Jordan Saski primio u Red. Od 1242. do 1248. predavao je u Parizu, gdje mu je bio učenikom i sv. Toma Akvinski. U Parizu su se skupljali učenici iz stranih zemalja, a brat Albert, otvorena duha za sve spoznaje, podučava novu znanost, tj.aristotelsku fiziku prema tumačenju židovskih i arapskih mislilaca.
God. 1248. postao je regens upravo osnovanog općeg učilišta u Kölnu, kamo ga je Toma slijedio. Zatim je vršio razne službe, i bio izabran za provincijala Teutonije (1254.-1257.). U tom je svojstvu, skupa s franjevcem Bonaventurom, hrabro branio pravo prosjačkih redova da predaju na sveučilištima. Za regensburškog je biskupa bio posvećen 1260., ali se nakon dvije godine odrekao službe, držeći se nedostojnim te časti. Predan znanosti, boravio je u Würzburgu, Strasbourgu i Kölnu.
Divno je združio mudrost svetaca s ljudskom znanošću, proslavio se spisima i podučavanjem, a još više neporočnošću života i pastirskom ljubavlju. Odlikovao se također velikom pobožnošću prema otajstvu Euharistije i prema Bogorodici Mariji, koja ga je, kako se priča, ohrabrila da ustraje u odluci. Ostavio je za sobom sjajne dokaze svete nauke i ostalih znanosti, pa je zasluženo dobio ime “Veliki” (Magnus) i “sveopći naučitelj” (doctor universalis).
Preminuo je u Kölnu 15. studenoga 1280. Papa Pio II. pribrojio ga je među najsvetije naučitelje Crkve, Pio XI. proglasio svetim 16. prosinca 1931., a Pio XII. dao za zaštitnika prirodoznanstvenicima.
Ovih 117 mučenika koje je Ivan Pavao II. svečano proglasio svetima 19. lipnja 1988. u današnjem su Vijetnamu najokrutnije ubijeni poradi Krista u XVII., XVIII. i XIX. st. Njih 96 bili su Vijetnamci, jedanaest Španjolci, a deset Francuzi; 58 ih je poteklo iz pariških Vanjskih misija, a 59 iz Dominikanske obitelji.
Od naše su braće neki bili biskupi: Ignacije Klement Delgado († 1838.), Dominik Henares († 1838.), Josip Marija Diaz Sanjurjo († 1857.), Melkior Garcia- Sanpedro († 1858.), Valentin Berrio-Ochoa († 1861.) i Jeronim Hermocilla († 1861.). Neki su bili svećenici: Franjo Gil de Federich († 1747.), Matej Alonso Leciniana († 1745.), Jacint Castaòeda († 1773.), Vinko Le Quang Liêm od Mira († 1773.), Vinko Dô Yên († 1836.), Josip Fernandez († 1838.), Dominik Nguyêm Van Hanh († 1838.), 681 Petar Nguyêm Van Tu († 1838.), Dominik Tuôc (†1839.), Toma Dinh Viêt Du († 1839.), Dominik Nguyêm Va Xuyên († 1839.), Josip Dô Quang Hien († 1840.), Dominik Trach († 1840), Dominik Mâu († 1858.), Josip Tuân († 1861.) i Petar Almató († 1861.). Drugi su bili članovi Svećeničkog bratstva sv. Dominika: Augustin Schoeffler († 1861.), Dominik Câm († 1859.) i Toma Khuông († 1861.).
Neki su pak bili dominikanski laici: Josip Hông Luong Canth († 1838.), Josip Nguyêm Dinh Uyen († 1838.), Toma Nguyêm Van Dê († 1839.), Franjo Ksaverski Hà Trong Màu († 1839.), Augustin Nguyêm Van Mói († 1839.), Dominik Bùi Van Uy († 1839.), Stjepan Nguyêm Van Vinh († 1839.), Toma Toán († 1840.), Dominik Pham Trong Kham († 1859.) i Josip Nguyêm Duy Khang († 1861.). Ostalih 35 bilo je iz dominikanskih misija u Vijetnamu.
Pogubljeni su na razne načine: njih 75 tako što im je odrubljena glava, dvadeset i dvojica su zaklana, šestorica spaljena, petorici su rastrgali udove, a devetorica su umrla u tamnici uslijed mučenja. Premda se ne zna gdje su pokopani, uspomena na njih je blagoslovljena te se održala živom među pukom. Treba se nadati da će po njihovu zagovoru svijetu biti podaren mir, a Crkvi sloboda.
