Dominikanska obitelj plod je propovjedničkog apostolata svetog Dominika u odgovor na izazov katarskog krivovjerja koje se početkom 13. stoljeća širilo jugom Francuske. Prvi plod Dominikova propovijedanja bio je samostan dominikanskih monahinja u Prouilheu pokraj Toulousea već 1207. godine.
Propovijedajući u okolici Fanjeauxa, Montreala i Pamiersa, sv. Dominik je privlačio obraćenike samom snagom Evanđelja, bez ikakvog političkog pritiska ili prijetnje nasiljem i to uslijed Albigenškog križarskog rata. Ubrzo potom osnovan je i sam Red braće propovjednika u Toulouseu 1215. godine. Od tada je Red rastao kroz propovjedničku karizmu svoga utemeljitelja u svim sastavnicama Božjeg naroda. Tako brojni ogranci Dominikanske obitelji odražavaju sveprisutan i još uvijek nužan poziv na propovijedanje Radosne vijesti Isusa Krista.
Doista, čak i ako je Red braće propovjednika klerikalan, sveti Dominik ga je želio ukorijeniti u molitvi redovnica i potpori vjernika laika. Štoviše, nemalo puta kroz povijest Reda upravo su dominikanski laici i redovnice preuzimali vodeću ulogu u duhovnoj obnovi Crkve. Tako ne treba posebno izlagati baštinu sv. Katarine Sijenske i sv. Ruže Limske, a u novije vrijeme svijetle primjere ‘herojske kreposti’ poput bl. Bartola Longa, ‘apostola Kraljice sv. krunice’ i utemeljitelja svetišta Gospe Pompejske pokraj Napulja, bl. Piera Giorgija Frassatija, budućeg sveca, i sluge Božjega Giorgia la Pire, borca protiv fašizma, gradonačelnika Firence i parlamentarnog zastupnika koji je svoju političku karijeru posvetio borbi protiv legalizacije pobačaja.
Ogranci Dominikanske obitelji uključuju dominikanske monahinje, apostolske sestre dominikanke, laička bratstva i dominikanski pokret mladih, svećenička bratstva sv. Dominika i kruničarska bratstva.
Dominikanske monahinje, predane monaškom životu molitve i klauzurne povučenosti, najstarija su grana Dominikanske obitelji, koja vuče svoje porijeklo iz prvo samostana koji je osnovao sv. Dominik još 1207. godine, gotovo cijelo desetljeće prije ustanove Reda braće propovjednika. Dok je propovijedao protiv albigenškog krivovjerja, sv. Dominik je susreo mnoge žene koje su postale žrtve katarskog nijekanja čovjekove cjelovitosti kao duhovnog i tjelesnog bića, a time i svetosti braka.
Okupljajući žene, koje su njihovi supruzi napustili ili izbacili na ulicu, Dominik ustanovljuje samostan Svete Marije u Prouilheu, koji kroz susljedna stoljeća postaje model za druge ženske monaške zajednice koji molitvom prate i podupiru poslanje Dominikanske obitelji, od propovijedana redovnika dominikanaca preko karitativnog rada dominikanskih vjernika laika.
Dominikanska tradicija uravnotežuje kontemplativni-molitveni život s apostolskim upiranjem. Tako apostolske sestre dominikanke, iako dijele mnoge sličnosti s dominikanskim monahinjama, prednost daju poslanju u svijetu, bilo kroz karitativni rad, bilo kroz odgoj djece i obrazovanje mladih, kao i kroz medicinsku te palijativnu skrb za bolesne i nemoćne. Njihova djela milosrđa su djelatan način propovijedanja čiji se plodovi ne mogu zanijekati ili opovrgnuti lukavim protuargumentima. Unutar Dominikanskog reda, apostolske sestre, poput braće redovnika, žive zajedničkim redovničkim životom samostanskog opsluživanja, zajedničke molitve, osobne kontemplacije, studija i njegovanja karizme propovijedanja.
Sestre dominikanke organizirane su u kongregacije, s vrhovnom poglavaricom i neovisnim strukturama zajednica s apostolatima na sveučilištima, župama i gradskim projektima diljem svijeta.
Ideal poslanja i specifična duhovnost sv. Dominika privlači mnoge vjernike, a koji ipak ne osjećaju redovnički poziv i stoga ostaju u svijetu. Ipak, Dominikanska obitelj ne zanemaruje njihovu čežnju već im omogućava pridružiti se tzv. laičkim bratstvima gdje obećavaju surađivati na apostolskom poslanju Dominikanskog reda u molitvi – kroz moljenje časoslova i po mogućnosti sudjelovanje u euharistijskome slavlju, meditacija i čitanje Svetoga pisma – studiju i propovijedanju primjerom svoga života.
Laička bratstva su neizostavna potpora i pomoć braći redovnicima i apostolskim sestrama dominikankama u različitim karitativnim projektima, kao i pri evangelizaciji, jer dominikanski laici u svojoj svakodnevici često dopiru do onih koji inače nikad ne bi susreli svećenika.
Osim laičkih bratstava, postoje i svećenička bratstva sv. Dominika u koja se primaju svećenici. Njihova je zadaća da svoj život i službu oblikuju u duhu sv. Dominika. Primanje laika i svećenika u Red propovjednika, to jest u bratstva sv. Dominika, obavlja se obredom „oblačenja“. Kandidati, laici ili svećenici, danas više ne primaju habit Reda, nego mali škapular ili medaljica s likom sv. Dominika, dominikanski križ ili neki drugi znak Reda.
Oblačenjem pojedinci postaju dio Dominikanske obitelji, a u svom lokalnom bratstvu „žive po duhu i karizmi sv. Dominika“. Nakon primanja i godine novicijata daju obećanja, a povezani su s najbližim dominikanskim samostanom na području gdje žive.
Dominikanski pokret mladih okuplja vjernike starosne dobi od 18 do 35 godina ne bi li ih oduševio za misiju evangelizacije u duhu dominikanske karizme. „Međunarodni pokret dominikanske mladeži“ službeno je započeo 1995. godine na inicijativu fr. Timothya Radcliffea, tadašnjeg učitelja Dominikanskoga reda, koji je sazvao predstavnike mladih iz desetak zemalja svijeta kako bi učvrstio njihovu želju za življenjem i naviještanjem evanđelja po uzoru na svetoga Dominika.
Pokret danas postoji ondje gdje su prisutni dominikanci i dominikanke. Međunarodni susreti Pokreta događaju se prigodom održavanja Svjetskoga dana mladih. Tom se prigodom organizira program koji uključuje predavanja, radionice, filmske projekcije te razne oblike druženja.
Dominikanski pokret mladih (DOMA – Dominikanska mladež) u Hrvatskoj postoji od 2000. godine i dio je ovog međunarodnoga pokreta.
Lokalne zajednice Dominikanske mladeži okupljaju se oko dominikanskih samostana. Ovisno o prilikama, svaku pojedinačnu zajednicu mladih prati i savjetuje svećenik dominikanac, apostolska sestra ili član dominikanskog laičkog ili svećeničkog bratstva s iskustvom u radu s mladima.
Iako pratitelji sudjeluju na svim sastancima, nemaju pravo glasa niti mogu biti birani na bilo koju dužnost u zajednici mladih. Njihova služba jest omogućiti i poticati inicijativu mladih, ali ne i potkopati njihovo preuzimanje odgovornosti za svijet pokušavajući svojim vodstvom upravljati mladima.
Stoljećima se smatralo da pobožnost svete krunice potječe od sv. Dominika, no povijesna istraživanja pokazala su da je takav način moljenja postojao i ranije. Ipak, sigurno je kako su dominikanci umalo od samih početaka Reda širili pobožnost moljenja krunice i promicali Bratovštine sv. Krunice.
Prvu bratovštinu krunice osnovao je dominikanac Jakov Sprenger 1475. godine u crkvi svetoga Andrije u Kölnu (odakle potječe i najstarija slika Bratovštine svete krunice iz 16. stoljeća). Potom je papa Pio V. odredio neka bratovštine svete krunice ubuduće osniva Učitelj Reda propovjednika ili oni kojima on to povjeri čime su kruničarska bratstva postala neizostavan dio Dominikanske obitelji.
Kruničarskom bratstvu se može pridružiti svaki katolik koji je spreman preuzeti obvezu svaki tjedan barem jednom izmoliti sva otajstva krunice. Otajstva svjetla koje je uveo blagopokojni papa sv. Ivan Pavao II. nisu obvezna, samo izvorna Radosna, Žalosna i Slavna otajstva za koje se vjeruje da ih je od Blažene Djevice Marije primio sam sv. Dominik u ukazanju.
Članovi bratovštine krunice predstavljaju jedinstvo vjernika širom svijeta koji uz vlastite nakane uključuju nakane i potrebe svih članova te tako mole jedni za druge. Svaki član uključuje u molitvu i preminule članove bratovštine te tako svi članovi znaju da će i sami biti uključeni u molitvu stotina tisuća molitelja krunice i nakon svoje smrti.
Ako vjeruješ da imaš dominikansko zvanje, ako te privlači povijest i sadašnjost Reda propovjednika, ako se prepoznaješ u temeljenim vrijednostima dominikanskog života, ako se želiš upustiti u pustolovinu početne formacije i propovijedati Radosnu vijest do smrti, ako imaš ono što braća dominikanci od tebe traže, onda nam se javi, jer „žetva je velika, a radnika je malo“. (Lk 10,2)
