Juan de Arcas y Sánchez, odnosno Ivan Macias, rodio se 2. ožujka 1585. u malom mjestu Ribera del Fresno, u španjolskoj pokrajini Andaluziji, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Ubrzo je ostao siroče, a njega i njegovu mlađu sestru usvojio je ujak – odatle Ivanu prezime Macias. Od najranijih dana Ivan je radio kao pastir. Dugi sati provedeni u samoći bili su njegova prva škola molitve. Uvijek je sa sobom nosio krunicu. Tada je ujedno doživio prvo od nekoliko viđenja – sveti Ivan apostol, njegov nebeski zaštitnik, objavio mu je da ga čeka posve drukčiji život u dalekoj zemlji, u Novome svijetu.
Godine su prolazile. Ivan je radio na poljima, dijeleći svoj kruh sa siromašnima. Oko 1619. godine zaposlio se kod jednog trgovca i otputovao za južnu Ameriku. Prešao je ocean i stigao u Kolumbiju. Trgovac ga je ubrzo otpustio – Ivan mu, čini se, nije bio od velike koristi u poslu. Sam, u nepoznatom svijetu, nastavio je put sve do Lime, u Peruu. Tamo je zatekao ogroman jaz između bogatih i sirotinje, između Španjolaca i domorodačkog stanovništva što duboko ga je potreslo.
Godine 1622. Ivan Macías postao je dominikanac, ali ne svećenik, već brat suradnik, u samostanu Santa María Magdalena. Ubrzo je postavljen za vratara samostana i na toj je dužnosti ostao gotovo dvadeset i pet godina, sve do smrti. Svaki dan, s tih vrata, Macías je dijelio hranu za dvjesto siromaha. Imao je i pomoćnika: magarca kojeg je sam izdresirao da obilazi po gradu, s pločicom na kojoj je pisalo da se sakupljaju milodari za siromašne.
Uz tu karitativnu aktivnost tekle su neprekinute molitve. Macías je danonoćno molio krunicu – za grešnike, za duše u čistilištu, za sve koje je susretao. Prema predaji, jedne noći za vrijeme snažnog potresa u Limi, dok su se ostali redovnici sklonili u dvorište, on ostaje klečati i moliti u kapeli – uvjeren da ga sama Gospa štiti na tom mjestu. I uistinu, ostao je neozlijeđen. Ivan Macías umro je 16. rujna 1645. godine u Limi, u šezdesetoj godini života. Njegov je grob odmah postao mjesto hodočašća. Zajedno sa svetom Ružom Limskom i svetim Martinom de Porresom, Macías je dio poznatog “trolista” dominikanskih svetaca iz Lime.
Proglašen je blaženim 1837. godine, odlukom pape Grgura XVI., a svetim ga je proglasio papa Pavao VI. 28. rujna 1975. godine. Čudo koje je potaknulo Crkvu na kanonizaciju Ivana Maciasa bilo je umnožavanje riže u španjolskom gradiću Olivenzi 1949. godine, upravo po njegovu zagovoru. Dana 23. siječnja 1949. godine u kuhinji prihvatilišta za siromašne, kuharica Leandra Rebollo Vásquez bila je zadužena za pripremu obroka za siromašne radnike i obitelji. Shvativši da nema dovoljno hrane, Leandra se usrdno pomolila blaženom Ivanu Maciasu. Nakon molitve, riža u loncu počela je nekontrolirano se umnažati. Kuharice su u panici prebacivale rižu u druge posude, no riža je bubrila mimo svih prirodnih zakona. Toga dana nahranjeno je više od 150 ljudi, a riže je još i preostalo više punih posuda.
Danas lik svetog Ivana Maciasa stoji na glavnom oltaru Bazilike Gospe od Ružarija u Limi, a hodočasnici mu se obraćaju kao svetom zaštitniku siromašnih i posramljenih. Njegov život podsjeća nas da svetost ne traži veliku pozornicu. Ponekad su dovoljna – jedna vrata, jedna krunica i srce potpuno predano onima koje nitko drugi ne vidi.
