Već sam izgubio broja koliko puta mi je upućeno pitanje, zašto Bog ostaje odsutan i dalek, napose kad čovjek bližnjemu hoće zlo ili kada netko upropaštava samog sebe? Varijacije na ovo pitanje su mnoge i raznovrsne, ali sentiment iza upita uvijek ostaje isti: gdje je tu pravda i milosrđe Božje? Zašto Bog dopušta ili tolerira zlo? Riječ je o tzv. ‘teodicejskom pitanju’, točnije, koje traži kako opravdati vjeru i povjerenje u Boga ne oslanjajući se na Božju objavu. Neizrečeni stav onih koji postavljaju ‘teodicejsko pitanje’ jest, ako Bog zaista postoji, onda bi trebalo biti moguće upotrebom razuma utvrditi tko je Bog i kakav je njegov odnos prema čovjeku. Drugim riječima, Božja opstojnost bi trebala biti evidentna i samorazumljiva, a ne obavijena mističnošću koja nudi, u najbolju ruku, tek dvosmislene argumente, ali ne i konkretne dokaze. 

Ne ulazeći dalje u detalje o teodiceji, valja samo istaknuti kako takav stav neizrečeno pretpostavlja da je ljudski um i stoga čovjekova spoznaja instrument bez ograničenja i mane, stoga ništa nije izvan dosega ljudske percepcije i poimanja, pa ni sam Bog. Ako bi to bila istina, onda ne bi bilo ni potrebe za teodicejskim pitanjem. Ne samo da bi čovjek imao mogućnost pojmiti Boga, također nikad ne bi iskusio moralne dileme ili bilo kakve nedoumice, odnosno, ne bi se hrvao s granicama vlastitih mogućnosti. U svijetu gdje ljudski um ne bi imao ograničenja, pa uslijed svojih inhibicija ne bi bio ni pristran, onda ne bi bilo ni moralnog zla, jer ne bi bilo razilaženja u mišljenjima ni zastranjenja u razlučivanju najboljih izbora nasuprot životnim izazovima. 

Ukratko, dakle, kad čovjek postavlja teodicejsko pitanje ujedno pretpostavlja kako je njegovo razumijevanje sveukupne kompleksnosti života i proturječnosti ljudskog stanja uistinu objektivno i potpuno. No životno iskustvo, kako zdvajanja, pogrešaka i stranputica, tako i nepravde, trpljenja i zla, polučuje kontraran zaključak. Kad bi bila moguća cjelovita spoznaja i kad bi čovjek bio sam sebi jasan, onda ne bi bilo ni trapljenja na ovome svijetu. Na teodicejsko pitanje nema zadovoljavajućeg odgovora, jer su same njegove postavke pogrešne. I upravo je to izazov koji Bog treba nadvladati ako želi uspostaviti kontakt s čovjekom. Zato, uostalom, radikalni potez da je Sin Božji ‘oplijenio’ sebe ne bi li po otajstvu utjelovljenja postao čovjekom te tako susreo ljudski rod izravno, licem u lice. 

Usprkos tome, mnogi od onih koji su ga susreli, bolje rečeno, većina nisu u Isusu Nazarećaninu prepoznali Gospodina. Doseg ljudskog uma ovdje nije bio upitan – ta Bog je postao čovjekom ne bi li se objavio svijetu – već je problem bila i ostaje čovjekova pristranost, točnije, ako mu nije u interesu čovjek će odbijati prihvatiti istinu bez obzira na uvjerljivost i evidentnost činjenica. Prihvaćanje pak one Istine s velikim početnim slovom, same Božje Riječi, traži od čovjeka onu najveću žrtvu, barem se tako čini, odbaciti svoja uvjerenja i ideologije na kojima je utemeljio svoj identitet, svoj ego, te se obratiti i kao mjerilo pravednosti prihvatiti Božji sud. Malo tko je uistinu voljan, pa i sposoban, odvažiti se na takvo što. Iz toga kuta, Juda Iškariotski je ključan kao ogledni primjer i upozorenje kako izgleda čovjekovo odbacivanje Boga. Njegova odsutnost među učenicima nakon uskrsnuća, njegovo izbivanje pri uzašašću i konačno, njegova nenaznočnost na prvoj Pedesetnici je zjapeća rana u boku Crkve – stalni podsjetnik na sve one koji ostaju izgubljeni i još nisu nađeni, ako ikad. Za Krista je pak najbolnije bilo što on to mora tolerirati, jer obraćenje i vjera kao povjerenje i povjeravanje Gospodinu ne može se ostvariti drukčije osim slobodnom voljom.

No to ne znači da je Gospodin voljan dopustiti neka čovjek propadne koprcajući u svojoj nemoći. Ta čitavo sedamnaesto poglavlje Ivanova evanđelja, Isusova Velikosvećenička molitva, uostalom, kao i mnoga druga ohrabrenja koja je uputio učenicima za Posljednje večere, jasno komuniciraju da ljudski rod nije prepušten sam sebi. I nakon uzašašća Kristova, Bog ne ostaje dalek niti je odsutan, već je u ova ‘posljednja vremena’ poslan Duh Sveti neka sve privede Bogu po Kristu. Milost i milosrđe Očevo jest da nam je dan i darovan  Krist kao ‘pontifex’ – mostograditelj između Boga i čovjeka. Bog postao čovjekom da bude sučelje po kojem će Božja nesagledivost postati sporazumljiva limitiranom ljudskom umu, jer čovjek sam za sebe teodicejski, mimo Objave, ne može pojmiti Boga. Duh Sveti je pak ona providonosna sila koja osigurava da čovjek usprkos svoj svojoj pristranosti i mnogim zastranjenjima ne izgubi Krista iz vida, da se Riječ Božja koja je postala jedan od nas postojano objavljuje svakom naraštaju.

Poslanje Duha je tako proglašavati Sina, koji svojom žrtvom na križu proslavio Oca. Iz toga razloga prisutnost Duha u svijetu i povijesti ćutjeti se može samo po njegovim nepronicljivim pokretima i to tek u retrospektivi. (Katekizam Katoličke crkve br. 687) Duh je zastrt svijetu ne bi li vjerodostojno očitovao Božju požrtvovnost i predanost čovjekovu spasenju bez ikakve primisli ‘samopromociji’. Nadalje, time osigurava nepovrijeđenost i neuvjetovanost čovjekove slobode te jamči mogućnost autentičnog obraćenja. Zadaća je Duha pružiti čovjeku svu potrebnu pomoć da prihvati Božju ponudu spasenja a da ne posije sjeme nekog novog zamjeranja uslijed stvarnog ili umišljenog ograničavanja čovjekove slobode. Ne treba zaboraviti kako se iza mitopejske metafore o Adamu i Evi krije istina o pogubnosti grijeha kao autodestruktivnog stava odbijanja poslušnosti Bogu iz povjerenja i ljubavi. Drugim riječima, grijeh je uvjerenje da odanost i predanost Bogu ne traži požrtvovnost volji Očevoj na spasenje sviju kakvu je živio Krist. Radi se o sebičnom i sitničavom svjetonazoru koje ponajprije brine samo za vlastito dobro, zanemarujući bližnjega i time se osljepljujući na Boga.

Pristankom na grijeh, uzdižući svoju samovolju na pijedestal pod krinkom slobode mišljenja, čovjek je umjesto jasnoće svrhe kroz sporazumijevanje s Bogom odabrao nijansiranu dvojbenost, kivno iskrivljavanje istine i manipulaciju što obilježavaju interpersonalnu komunikaciju među ljudskim bićima. Nažalost, riječi koje čovjek izgovara prije služe tome da sakriju nakane srca, zamute činjenice i ometu istinu što utoliko više onemogućava priopćavanje Istine i zastire poticaje Duha čovjekovu pogledu. Tome nasuprot stoji sjećanje na prvu Pedesetnicu kada su učenici puni Duha zborili i vjerno priopćavali Evanđelje svakome na njegovom materinjem jeziku, bez nesporazuma, ili nekakva nerazumljiva bulažnjenja. Doživjeli su prisutnost Duha snažno i nedvojbeno, jer bijahu spremni za služenje: da se po njima proslavi Krist naočigled svijetu, a ne da sebi priskrbe nebesku nagradu ili utvrde sigurnost svojih uvjerenja, a time i afirmiraju svoj ego, “posjedovanjem” Duha Božjega. Nije li ta težnja onih koji se hoće osigurati i njihova nevoljkost riskirati isti onaj emocionalni podtekst na kojem počiva i teodicejsko pitanje?

U zaključku, predanje vodstvu Duha pretpostavlja odricanje od svojih stremljenja i reorijentaciju u poniznosti, prihvaćajući neizvjesnost i odričući se svakog jamstva. Samo tako kršćanin autentično nasljeduje Krista i živi mistiku ‘očiju širom otvorenih’ nasuprot lažnoj utjehi one mističnosti samopotvrđivanja vlastitih tlapnji i osobne uznositosti. Tko prihvaća Isusa Nazarećanina za svoga Gospodina i Spasitelja, priznajući siromaštvo svoga duha, njegova nutrina postaje gostoljubiva za Božju prisutnost. Obraćenjem se prihvaća prvi milosni dar – oproštenje grijeha shvaćenog kao odbijanje i udaljavanje od Boga – ne bi li u konačnici onaj tko nasljeduje Krista postao hramom Duha Svetoga.