Nekim ljudima je jednostavno dano da tijekom svojeg života svijet i stvarnost mogu promatrati drugim očima. A kada se još Božji duh uključi u čovjekovu prirodu te počne mijenjati i produbljivati spoznaju, onda se nešto uistinu posebno počne događati.

Jedan od nama najdražih primjera za takvu vrstu posebnih Božjih darova je upravo sveti Ivan, apostol i evanđelist. Isusov ljubljeni učenik. Bio je posebno ljubljen od Isusa jer je najviše i čeznuo da primi Njegovu ljubav. Samo da bude uz srce svojeg Učitelja.

Upravo tom Isusovom ljubljenom učeniku crkvena predaja pripisuje i evanđelje, i tri novozavjetne poslanice, i posljednju od biblijskih knjiga, Knjigu Otkrivenja.

Ivan je bio ono što bismo danas nazvali “mistik”. Mogao je vidjeti više i voljeti potpunije od ostatka svoje braće apostola. Zato mu se u povijesti Crkve i darovao simbol orla, plemenite ptice koja leti iznad svega, i sa visina svojim pogledom prodire u dubine.

Ali primjetimo danas na poseban način krepost poniznosti koju je sveti Ivan nosio. U evanđelju promatramo kako Ivan i Petar trče do Isusovoga groba, a Ivan koji je mlađi i brži, iako prvi dolazi na cilj, čeka Petra i njemu daje prvenstvo ulaska u grob. S razlogom se ta slika od davnina koristi za razumijevanje one “mističke” i one “hijerarhijske”, bolje rečeno “pastirske” dimenzije naše Crkve. Iako sveti Ivan često i vidi i ljubi više od Petra, on ipak zna da je Isus upravo Petru dao neizmjerno breme brige za Kristovo tijelo, Novi Izrael, za Božji narod, za Crkvu.

Sjetimo se, braćo i sestre, teške zadaće koju naši biskupi, naši poglavari i pastiri danas nose. Našim nasljednicima Petra potrebni su Ivani, koji ponizno nose posebne karizme koje im je Bog u svojoj providnosti udijelio, ali koji te darove bez straha podastiru pod noge pastira. Bog je postao dijete i poslušnosti rastao, i u poslušnosti umro, za nas. Nasljedujmo i poniznost i poslušnost Isusovog ljubljenog učenika i budimo graditelji mističnog tijela Kristovog. Amen.