Božje milosrđe nije poziv na grijeh. On nam može oprostiti i skinuti kaznu zbog grijeha. Ali nemojmo to shvatiti kao poticaj da slobodnije griješimo. Upozorenje koje je Krist upravo uputio čovjeku izliječenom od svoje duge bolesti namijenjeno je i nama: „Vidi, ozdravio si, sad više ne griješi, jer ti se može dogoditi nešto gore.“ Krist zahtijeva trajno i iskreno obraćenje nakon što primimo njegov oprost.

Korizmeno vrijeme za svakog kršćanina treba označiti prekretnicu, naglašavajući onu promjenu u mišljenju i životu koja postaje svakodnevica kod onih koji istinski žele slijediti Isusa. U evanđeljima se više puta čuje riječ „svaki dan“, na primjer, govoreći o zahtjevima učeništva, Gospodin kaže: „svaki dan“ potrebno je uzeti križ i slijediti ga (usp. Lk 9, 23). „Svaki dan” je sinonim za „cjelokupnost”, darivanje, koje se, budući da je „svakodnevno”, obnavlja i nikada se ne raspada, nikada ne slabi. Kao što tekuća voda neprestano teče i uvijek je svježa i bistra, tako je i s duhovnim životom: da bi održao svoju živost, on neprestano crpi iz milosti koja izvire iz Isusa. U tom smislu jasno razumijemo potrebu da se kako nam apostol Pavao kaže „bez prestanka molimo”.

Velika je kušnja na putu obraćenja stati, „stagnirati“, biti zadovoljan sobom i (ne)postignutim: ostajemo takvi kakvi jesmo, ne obnavljamo se, a time zavaravamo sebe i druge i to „kršćanstvom“ koje se sastoji od navika i „dostignutih ciljeva“. Korizmeni hod nas poziva da uklonimo te iluzije, Isusova riječ odjekuje jače nego ikad: „obratite se i vjerujte Evanđelju“. Obraćenje nikada ne bi trebalo prestati; pravi kršćanin doživljava dinamiku obraćenja, kao hodanje iza Isusa, na putu koji nikada ne staje jer na duhovnoj razini, ako stanemo, vraćamo se unatrag!

Kako ne bismo prekinuli naše obraćenje, na određeni način: naš put „postajanja“ kršćanima, kao jedina mogućnost ostaje svakodnevno obraćenje: odricanje sebe, svojih ambicija svaki dan, dinamičnom snagom ljubavi. Sebičnost ima svoju dinamiku koja je također svakodnevna i tjera nas na zadovoljenje „ega“. Samo onaj učenik koji se posve predaje Gospodinu, iz dana u dan, postaje sve sličniji svom Učitelju i živi u radosti, svjetlu i ljubavi.

Ako kršćanin kaže da nema radosti, svjetla ili ljubavi, onda mora napraviti duboki ispit savjesti kako bi razlučio područja gdje snaga sebičnosti prevladava nad dinamikom obraćenja. Nije Bog taj koji štedi prema sebi, ili koji oklijeva predati nam se, već čovjek. Umiranje sebi košta, ali postiže najveći rezultat: dopušta Isusu da živi u nama. Zapravo ne može biti dinamike obraćenja, bez svakodnevnog „odricanja od sebe” upravo da bismo živjeli za Isusa. Korizmeni hod stoga je put sebedarja i pouzdanja u Boga koji na Uskrs kulminira novim rođenjem u Isusu.