Draga braćo i sestre, Marija je posebnim Božjim zahvatom danas uzdignuta na nebo dušom i tijelom. S kakvom radošću, kakvom sinovskom odanošću, ali i kakvim oprezom moramo pristupati slavlju ove svetkovine. Oprezom, dakako, jer nema riječi u Svetome pismu da je Marija svojom dušom i svojim tijelom uznesena na nebo. Crkveni su oci iznalazili brojne aluzije, alegorijski tumačeći svetopisamske tekstove, ali ne postoji izričit opis toga događaja. Crpimo to uvjerenje na našoj Bogom nadahnutoj i drevnoj Predaji, koja se ubrzo i trezveno razvila u radostan poklik hvale. Također nam negativno na to ukazuje i nedostatak ikakvih relikvija koje se tiču Marijina tijela. Ako su je od početka sljedbenici Puta Isusa Krista častili i poštivali, o čemu nema sumnje, ako su sasvim instinktivno sačuvali kosti brojnih svetaca Božjih, a Marijinih nisu, niti su nikad posebno trudili ih „iznaći“. Štoviše, gotovo jednoglasno je pitani Božji Narod sredinom 20. stoljeća manifestirao to uvjerenje: vjerujemo da je Marija dušom i tijelom bila uznesena u „kraljeve odaje“ (usp. Ps 45, 16; Pj 1, 4). Vjerujemo da je zagonetnoj Ženi iz Knjige Otkrivenja Bog pripravio skrovište u pustinji (usp. Otk 12, 6) Vjerujemo da je Marija, posebnom Božjom povlasticom – zbog toga što je od nje rođen Isus Krist – bila lišena raspadljivosti, koja prati umiruće. No, kako se to dogodilo? Ostaje nam u mnogome otajstvo, neprozirno našem vjerujućem razumu; to uvjerenje, koje valja oprezno držati. Veliki crkveni otac, sveti Ivana Damaščanin, u svojim pohvalama na Usnuće Presvete Bogomajke, kako taj blagdan češće nazivaju pravoslavni: „Kako ćemo, dakle, nazvati ovu tajnu o Tebi? – Smrt? Ali, iako se i prirodno Tvoja svesveštena i blažena Duša razdvaja od Tvoga svevrlinskog i nepropadljivog Tijela i Tijelo se predaje zakonitom pogrebu, ono međutim ne ostaje u smrti, niti se raspada od truleži.“ A kasnije isti dodaje: „Zato Tvoje svešteno Preseljenje nećemo nazvati smrću, nego je svojstvenije reći: Usnuće, ili odseljenje, ili doseljenje Bogu. Jer odseljavajući se od tijela, doseljavaš se ka Gospodu.“ A ima još jedan radostan oprez kojeg mislim kasnije dotaknuti.

Međutim, uz oprez ovu svetkovinu slavimo nemalom sinovskom odanošću. Sinovskom odanošću? Da, jer vjerujemo da je svaki učenik, kojeg Isus ljubi, ujedno i sin Marijin (usp. Iv 19, 26s). Drugačije rečeno, Marija je Majka Krista, kako Glave, tako i tijela, tj. Crkve. Vjerujemo da je Marija, „milosti puna“, poput one zagonetne žene na nebu, zaogrnuta božanskom slavom (usp. Otk 12, 1). Oprez s početka upravo u toj sinovskoj odanosti nalazi motivaciju. Ne samo da se pomalo plašimo o tome govoriti, već je razlog tomu da ne bi svojom maštom ili učenošću dodali ili oduzeli nešto, što ne pripada našoj Majci, u čije uznesenje vjerujemo. Sinovska odanost čuva nas od bujne mašte, kao i razuma koji bi sve htio do u tančine odrediti i raščlaniti. No, sinovska odanost ide onkraj motivacije za oprez. Ona, kako kaže jedna pjesma bizantske liturgije, „obradovana“, nas u „svome usnuću ne ostavlja“ (usp. Akatist Uspenju Presvete Bogorodice, Ikos 1). Sinovska odanost, kojom slavimo uzlazak Kristove Majke u nebo, u sebi sadrži ljubavlju napojeno uvjerenje da Majka brine za svoju djecu, da im obilato posreduje u svim nevoljama i poteškoćama. Da, jednostavno govoreći, kao i svaka majka brine za svoju djecu, ali tako što naša Majka, zbog posebnoga mjesta koje joj je Bog dodijelio u rasporedbi spasenja, snagom posredništva svoga Sina i sjedinjujući se s njim u spasonosnom djelu, učinkovito pomaže svojoj djeci iz preobilja u kojem se i tjelesno nalazi. Odlomak iz Evanđelja po Luki već nas podsjeća na tu Marijinu poniznu brižnost i radost koju na jedinstven način donosi svojoj starijoj rođakinji Elizabeti. Taj majčinski zagovor ovako se, po uznesenju, proteže na njenu djecu svih vjekova, ne samo na prvu Crkvu, koji su prije uznesenja s njom dijelili svoje muke i radosti.

Marijino uznesenje na nebo posvema je obradovalo nju, i dušom i tijelom, ali ne treba smetnuti da po slavlju ove svetkovine i mi imamo dijela u toj izvanrednoj radosti i preobilju Evanđelja. Iako nije dio evanđeoskog teksta, u punom smislu riječi jest Radosna vijest, jer nam Bogomajka i Majka naša pokazuje konačnu svrhu našeg kršćanskog života. Naša tijela, iako su za razliku od Marijina podložna zakonima posmrtne raspadljivosti, iako mi još uvijek čekamo konačni dolazak Gospodnji, kada će „kao posljednji neprijatelj biti obeskrijepljena Smrt“ (1 Kor 15, 27); naša tijela ipak mogu prepoznati svoj konac u onome u čemu nas je naša Majka pretekla. To je izvor naše današnje radosti: naša tijela mogu u vjeri radosno i pouzdano iščekivati konačnu zaodjevenost božanskom slavom. Upravo odatle radosni oprez, kojeg sam na početku spomenuo. Jer, sada trebamo s Božjom pomoću činiti ono, što odgovara toj konačnoj proslavi. Isto tako nalazimo jake razloge ne činiti ono što bi moglo spriječiti tu konačnu proslavu sviju nas. Ali, više od toga što trebamo ili ne bismo smjeli činiti, pouzdati nam se u milost – početak te proslave – koju nam Krist daruje, a s kojega crpi i svo posredovanje naše Majke, Marije. Zato molimo da nam i naš današnji molitveni prinos zagovorom Blažene Djevice Marije donese žar ljubavi da tako mi, po naravi slabašni i često na raznim stranputicama, uvijek težimo k Bogu. Amen.