Dragi vjernici, povodom svetkovine Uzašašća Gospodnjega želim da promislimo što ono teološki znači za nas. Promišljati o uzašašću Gospodnjem nije moguće bez promišljanja o njegovom uskrsnuću. Isus Krist, Sin Božji, Druga Božanska Osoba Presvetog Trojstva, je postao čovjekom uzevši našu ljudsku narav, te je proživio naš ljudski život, te nam postao sličan u svemu osim u grijehu. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek i dok je hodao ovom zemljom u tijelu sličnom našemu, ali On nije prestao biti pravi Bog i pravi čovjek nakon uskrsnuća i uzašašća. Bitna razlika je ta da je u Njemu nakon uskrsnuća prisutna proslavljena ljudska dimenzija s kojom je uzašao u nebesku slavu. Po Njegovu uzašašću u nebesku slavu, unutar Presvetog Trojstva zauvijek je i ljudska, ali proslavljena dimenzija.

Jedan profesor na teologiji je to tumačio na način da po Kristovom uzašašću nema više Boga koji je Presveto Trojstvo, bez čovjeka, odnosno bez ljudske, ali proslavljene dimenzije koja je po Kristovom uzašašću zauvijek prisutna unutar nutarnjeg života Presvetog Trojstva. Na neki način Presveto Trojstvo se otvorilo za čovjeka, za ljudsku dimenziju koja je postala nedjeljiva od Presvetog Trojstva zbog Sina Božjega koji nije prestao biti čovjek, ali sada s uskrsnulim proslavljenim tijelom. Kao vjernici ispovijedamo vjeru u uskrsnuće tijela i da ćemo imati udjela u Kristovom uskrsnuću, te da ćemo i mi živjeti na jedan potpuno nov i proslavljen način u vječnom zajedništvu s Bogom.

Papa Benedikt XVI tumači da je uzašašće Isusovo nužno kako bi On na nov način bio prisutan, odnosno sveprisutan među nama. Drugim riječima Kristov odlazak Ocu u nebesku slavu uvjet je novog načina prisutnosti među nama. On također tumači da članak vjerovanja kojeg molimo, a tiče se uzašašća Gospodnjega i sjedenja s desna Ocu znači novu mogućnost Kristove prisutnosti na zemlji jer sjediti s desna Ocu znači djelovati iz sile Očeve. Papa Benedikt XVI o tomu kaže sljedeće: “ Budući da je Isus kod Oca, on nije daleko nego je blizu nas. Sada se više ne nalazi na nekom pojedinačnom mjestu u svijetu kao prije uzašašća, sada u svojoj moći koja nadilazi svaku prostornost, on je blizu svih i svi ga mogu zazivati – tijekom čitave povijesti – i na svim mjestima.”

Slična logika bila je vidljiva i dok je Isus hodao ovom zemljom prije svoje muke, smrti i uskrsnuća. O tomu papa kaže sljedeće: “U evanđelju ima jedna divna mala pripovijest Mk (6, 45-52) gdje Isus za vrijeme svojega zemaljskog života unaprijed ostvaruje ovaj način blizine i tako nam omogućuje da to lakše shvatimo. Nakon umnažanja kruha Isus naređuje učenicima da uđu u lađu i prijeđu na suprotnu stranu obale, prema Betsaidi, dok on otpusti narod. Potom se povlači u goru kako bi molio. Učenici su u lađi, dakle sami. Puše protivan vjetar, more je uzburkano. Moć valova i oluje dovodi ih u opasnost. Čini se da je Gospodin daleko od njih, u molitvi na svojoj gori. Ali jer je kod Oca, on ih vidi. Jer ih vidi, dolazi po moru k njima, uzišao je k njima u lađu i omogućio im putovanje do cilja. Ovo je slika vremena Crkve – namijenjena upravo i nama. Gospodin je na Očevoj gori. Zbog toga nas vidi. Stoga on u svakom trenutku može ući u lađu našega života. Zbog toga ga uvijek možemo pozvati i uvijek biti sigurni da nas vidi i čuje. Lađa Crkve i danas plovi sa protivnim vjetrom povijesti kroz uzburkani ocean vremena. Često izgleda kao da mora potonuti. Ali Gospodin je tu i dolazi u pravo vrijeme. Odlazim i vraćam se k vama to je pouzdanje kršćanstva, razlog naše radosti.” Neka nas ove misli ohrabre i potaknu da se na dublji način povežemo s Isusom koji je kod Oca kako bi mogao biti tu na sveprisutan način, bilo kad i bilo gdje.