Četrdeset dana korizme nije samo broj dana koje trebamo “izdržati”. Broj četrdeset u Svetom pismu znači vrijeme čišćenja, traženja Boga i otkrivanja njegova lica. Četrdeset godina trebalo je Izraelskom narodu da dođe u Obećanu zemlju. Četrdeset dana Mojsije je boravio na gori Sinaj kako bi na kraju primio Deset Božji zapovijedi. Četrdeset dana prorok Ilija je hodio pustinjom da bi ponovno otkrio Duh Božji na gori Horebu.
Korizma je vrijeme našeg penjanja na goru – put prema Uskrsu.
Današnje evanđelje o Preobraženju vodi nas na goru zajedno s Petrom, Jakovom i Ivanom. Oni predstavljaju Crkvu i svakoga od nas. Nismo samo promatrači ovog događaja – već sudionici. Isus nas vodi na goru da bismo prepoznali njegovu prisutnost u središtu vlastitoga života.
Preobraženje nije slika dalekog Boga koji je izvan našega života. Evanđelje govori o šatoru – o prebivalištu. Bog podiže svoj šator u našem srcu. Dolazi u dubinu naše savjesti, u naš duh, u našu svakodnevicu. Prepoznajemo li ga? Vidimo li Lice koje rasvjetljuje naše lice?
S gore se začu Očev glas: “Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!”
U tome je duboki smisao korizme. Ne toliko odricanje, koliko slušanje Riječi. Svjetlost dolazi od Oca, prolazi kroz Krista i dolazi do nas samo kada otvorimo srce njegovoj riječi. Nevidljivo ne možemo vidjeti očima tijela, ali kada slušamo, kada prihvaćamo Evanđelje, u nama se budi njegova prisutnost.
Korizma je vrijeme kada evangeliziramo pogled, kada učimo gledati očima vjere. Svakodnevno smo obasuti slikama, informacijama, problemima i brigama. Naviknemo se na ljude i događaje i prestanemo gledati u njima Božju prisutnost. Učenici su mislili da poznaju Isusa – njegovo lice, njegove planove – a ipak ih je iznenadio. Vodio ih je od novoga prema novome, od preobraženja prema križu, a od križa prema uskrsnuću.
Tako je i s nama. Bog čovjeka vodi putem koji prolazi kroz iskustva gubitka i pronalaska, tame i svjetla, križa i slave. Ljudski život je put prema Uskrsu.
Evanđelje kaže “Ustanite, ne bojte se!”
Ova riječ upućena je i nama. Probudite se! U nama je klica uskrsnog života. Bog nas želi preobraziti. Preobraziti naše lice, naš život.
Nakon iskustva svjetla na gori treba sići u dolinu, u svakodnevicu. Ondje su odnosi, poslovi, problemi i brige. Ondje se živi vjera. Ondje prepoznajemo Krista u licima braće i sestara.
Naš put nije drugačiji od puta Abrahama, Mojsija, Ilije i samoga Krista. Naš put je put izlaska, put preobrazbe. Put koji vodi prema Uskrsu.
Radost ne postoji zato što je život lagan i zato što nemamo problema, nego zato što nismo sami – Isus je s nama. Kad počnemo gledati život očima vjere, malo po malo otkrivamo i počnemo prepoznavati da Bog djeluje u običnim događajima našega života, u našoj svakodnevici. Samo tako možemo prepoznati Božje svjetlo i blizinu u svome životu.
Molimo danas:
Gospodine, razapni svoj sveti šator u dubini naših srdaca. Prosvijetli nam oči da te u vjeri prepoznamo. Udijeli nam snagu da siđemo s gore preobraženja i u svakodnevici živimo milost susreta s tobom.
I neka nas i ove korizme prati tvoja riječ: Ustanite, ne bojte se!
Amen.
