Iako se radi o svjedokinji presudnog događaja Kristova uskrsnuća, tko je Marija Magdalena još uvijek ostaje svojevrsna tajna. Biografski o njoj ne znamo ništa, eto, osim imena. Za evanđeliste takvi podaci nisu bili od neke važnosti, barem ne u usporedbi s događajima kojima je bila ne samo očevidac nego i u kojima je itekako bila aktivni sudionik. No to opet ne objašnjava zašto Marija Magdalena ostaje do dana današnjega skoro pa zaboravljena u sjećanju Crkve. Ovdje je riječ o ženi koja je prva vidjela kako je kamen podignut s groba i koja je javila učenicima da je Isusov grob prazan (usp. Iv 20,1-2), koja je ostala kod praznog groba i nakon što su se Petar i Ivan vratili kući ne bi li se baš njoj Uskrsli Krist prvoj javio kako bi učenicima navijestila radosnu vijest njegova uskrsnuća (usp. Iv 20,11-18). Zašto je u liturgijskom kalendaru Crkve Mariji Magdaleni tek nedavno dodijeljen blagdan? Naravno, postoji hrpa liturgijskih razloga o kojima se može povesti višesatna rasprava na temelju čega se određeni događaji iz povijesti spasenja ili spomen na neki svetac kvalificiraju za blagdan ili svetkovinu. Ne ulazeći u takva zamorna nadmudrivanja, prilažem samo jednu opasku: spomen na sv. Petra i Pavla (29. lipnja) slavimo kao svetkovinu i to ponajprije zato što su se bili prvi. Petar je prvi ispovjedio vjeru u Isusa kao Krista, pomazanika Božjega i stoga je prvi među apostolima (usp, Mt 16,13-20), a Pavao je prvi navijestio Evanđelje poganima izvan Judeje ispunivši time Kristovu zapovijed neposredno prije uzašašća da učenici svjedoče ne samo u njegovo ime nego njega samog – Sina Božjega – “sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). Marija Magdalena je također prva vjesnica Kristova uskrsnuća i na njezinom svjedočanstvu potom Petar i Pavao grade svoj apostolat.

No, to nije jedino u čemu je Marija Magdalena prva. Svakog 3. srpnja slavimo blagdan sv. Tome Apostola koji zatražio da svojim prstom dodirne Kristove rane ne bi li se uvjerio da je zaista živ (usp. Iv 20,24-29) i svećenici se svake godine polome u svojim propovijedima nastojeći izložiti i objasniti kako kršćanska vjera kao povjerenja i povjeravanje Isusu nadilazi čisto naravnu skeptičnost koja traži dokaze i jamstva. Pritom pak nitko ne spominje kako je Marija Magdalena prva dotaknula Uskrslog Krista, ali ne da bi se uvjerila kako možda ne halucinira nego iz čiste radosti što je njezin Učitelj živ i opet s njom. Štoviše, ne samo da ga je dotaknula nego ga – iskreno vjerujem – nešto puno više od uznevjerenog dodira. Zašto bi joj inače Krist rekao “ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu” (Iv 20, 17a)? Hrvatski prijevod ovog retka ne komunicira odgovarajuće značenje i sentiment te Isusove izjave. Naime, glagol ἅπτου (haptou) iz grčkog izvornika nema jasnog prijevoda, a značio bi nešto kao ‘dodir koji drži/zadržava’ s implikacijom da taj ‘dodir’ ima neki učinak. Egzegeti i teolozi još uvijek raspravljaju o pravom značenju tog glagola, ali meni zvuči kako Ivan Apostol time jednostavno opisuje tu tako ljudsku, a opet neopisivu gestu zagrljaja iz ljubavi. Zar se upravo sa zagrljajem ne pokušava zadržati onoga koga ne želimo izgubiti? Zar zagrljaj ne komunicira ono što se riječima ne može izreći, pa ni sam evanđelist ne zna kako bi sročio što se dogodilo, a to nešto neizrecivo mijenja raspoloženje i stanje duha kod zagrljenog. 

U tih par šturih redaka, kad Isus zazove Mariju imenom, a ona ne reagira ni čuđenjem ni zaprepaštenjem ni strahom ni nevjericom nego s radošću i zagrljajem, zar nije nemoguće zamisliti da ni njemu nije lako opet ju napustiti te ju stoga zamoli neka mu ne otežava. Ne smijemo zaboraviti kako je Uskrsli ujedno i čovjek, ne samo Sin Božji, kao čovjek i Sin uzašao je Ocu, pa mu kao čovjeku nije bilo svejedno ostaviti svoje voljene – majku svoju, učenike i Mariju Magdalenu – iako se kao Sin radovao povratku k Ocu. Marijin zagrljaj nam otkriva ne samo kako mi trebao Krista već i da on treba nas. Utjelovljenjem Sin Božji nije tek preuzeo ljudski lik da odradi svoje poslanje reda radi nego je isprepleo svoj usud s našim ne bi li nas u konačnici privukao i povukao sebi. Isus nas se ne može odreći kao što ni mi ne možemo zanijekati kako svaki put kad stanemo pred zrcalo u svome licu razaznajemo naličje svoga oca i majke, sličnost sa svojom braćom i sestrama, svoju upletenost u obitelj, ukalemljenost u ljudski rod i to ne tek nekim stjecajem životnih okolnosti ili genetskom lutrijom nego samim time što jesmo – ljudska bića – Njemu slični. Svojim zagrljajem Marija Magdalena je zajamčila da nas Krist neće ostaviti i da će se vratiti. Njegova reakcija na njezin zagrljaj nam je otkrila da po Sinu Bog više nije nedodirljiv i nepogođen čovjekovom sudbinom. I po uzoru na Mariju Magdalenu svaki put kad primimo Krista pod prilikama kruha i vina, kada dodirnemo Boga živoga, potvrđujemo to otajstvo naše vjere. 

Možda zato Marija Magdalena u liturgijskom kalendaru nema svetkovinu ni blagdan nego tek spomendan, jer više od toga nije ni potrebno kad je svaka nedjeljna euharistija spomen-čin na njezin radosni usklik i taj jedan zagrljaj na kakav se malo tko odvaži, ali svi žude primiti.