Današnje Evanđelje sadrži spomen ranokršćanske zajednice – iz Isusovih usta u naše uši – sjećanje onih koji su hodili rame uz rame s Učiteljem na onaj ključni vid autentičnog nasljedovanja Krista. Biti kršćanin onda, kao i danas, nije ništa manje nego proživljavanje ‘memoria passionis’, Muke Gospodina našega Isusa Krista, u vlastitom životu, svojoj nutrini i savjesti, pred Bogom. No ovdje nije riječ o nekom mučeničkom kompleksu, kao da bi tko priželjkivao tako se trapiti: biti izdan, odbačen i napušten, umalo kao da je i od Boga ostavljen. Nikako. Kristova žrtva na križu je jedinstvena i savršena te nitko više ne mora bezrazložno trpjeti ne bi li se potvrdio pravednim pred Prijestoljem Svevišnjega. Radije, evanđelist Luka crpeći iz predaje Crkve nastoji opisati onaj temeljni pokret kršćanske vjere na koji smo pozvani. Evanđelje je otkrivenje otajstva Božje nutrine – kako je Bog u sebi Trojstvo božanskih osoba sjedinjenih uzajamnim priopćavanjem ljubavi bez zadrške – kao i proglas Očeva milosrđa prema čovječanstvu koje se uozbiljuje po Sinu kao iskren poziv na pomirenje i zajedništvo. Kršćanstvo tako predstavlja čovjekov potvrdan odgovor i odlazak u nepoznato, u to obećano blaženstvo čiji obrisi se zasad tek naziru ponad obzora povijesti.

Žrtva odricanja od samoga sebe, toga samozatajenja, koju Krist traži od nas koji hodimo njegovim stopama, nije neka cijena koju nam je platiti ne bismo li unaprijed rezervirali mjesto u raju. Ponuda spasenja je besplatna. Uvijek je bila. Naša nevjera i porobljenost grijehom pretpostavlja i onda nameće predodžbu cijene, to jest nužnost žrtvovanja. Ta zato Isus i naviješta što će pretrpjeti i kakvom mu je smrću umrijeti u Jeruzalemu. Nije to do neke izvrnute logike da je Bog sadist koji traži zadovoljštinu u krvi za čovjekove grijehe, kao što se izruguju postmodernistički ateisti, već zato što ljudskom rodu nikako da svane što zaista znači oprostiti i uistinu otpustiti uvredu. Stoga “žrtva”, pod navodnicima, koja se traži jest odricanje od naslijeđa Adamova i Kainova, od starog ‘mentaliteta’ koji bježi od odgovornosti kako za vlastite pogreške tako i za zločine, tražeći uvijek dežurnog krivca na kojeg može svaliti svu krivnju.

Umjesto toga, valja nam uroniti u otajstvo utjelovljenja Sina Čovječjega koji samog sebe oplijeni od svoje božanske Slave ne bi li postao ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, riskirajući sve ne bi li ljudskom rodu pokazao izlaz iz prokletstva upiranja prstom u drugoga i bratoubojstava bez kraja. Nasljedovati Krista, dakle, znači suobličiti se Sinu Čovječjem u nakani, riječima i djelima milosrđa i ljubavi prema bližnjemu, gonjeni nadom i vođeni vjerom da je njegova Radosna vijest vjerodostojna. Ta zato je i prihvatio “kalež gorčine”, ne bi li se “na križ uzdignut” do kraja razgolitio, ponad čak i same smrti da bi po uskrsnuću otvorio svima vrata novog života. Kristova Muka i Smrt tako nije starozavjetna žrtva krvi i mesa niti metafora za onaj paradoks s kojim se čovjek ne može pomiriti, kako je nasilje nužno da bi se preživjelo, kao što pretpostavljaju psiholozi i sociolozi. Otajstvo Kristove otkupiteljske “žrtve” zapravo je upitnik – izazov nama koji se, eto, i olako odlučujemo za nasilje i ubijanje ne bismo li sačuvali ovaj bijedni život, koji nam ionako curi kroz prste kao pijesak, jesmo li pak spremni umrijeti i tako sami sebe oplijeniti za druge, “da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10)?