Jedan mladić je upitao nekog mudrog čovjeka gdje može pronaći Boga. Mudrac mu je odgovorio: „Ne moraš ga tražiti. Tu je, uz tebe.“ Na to ga je mladić upitao: „Ali kako to da ga ne vidim?, a mudrac je odgovorio protupitanjem: „A zašto pijanac ne vidi svoju kuću?“, te pojasnio: „Istraži što te opija. Jer da bi mogao gledati i vidjeti, moraš biti trijezan.“

Draga braćo i sestre, možemo reći da nam današnje evanđelje donosi upravo događaj o dvojici slijepaca koji su bili trijezni i vidjeli, te da im je upravo zbog njigove trijeznosti Gospodin podario i tjelesni vid. Mi – mi se opijamo koječime. Navezujemo se na koješta. Mnogo puta nam obične stvari i sitnice zaklanjaju pogled na ono istinski bitno pa i na Onoga najvažnijega – Boga. Mali bogovi nam smetaju da ne vidimo jedinoga Boga. A onda, mnogo puta moramo bez svega ostati da bismo ga ugledali.

Ova dva slijepca nemaju ništa – slijepi su i nalaze se ne rubu društva. Ostavljeni su na milost i nemilost. Ali upravo to im je omogućilo da shvate kako se ne treba na ništa navezivati jer ništa od onoga na što bi se oslonili nema moć da im vrati vid. I upravo tad – čuju za Isusa, te shvaćaju da je on jedino rješenje svih njihovih istinskih problema, jedini mogući oslonac, te čine iskorak vjere.

Možemo li samo zamisliti tu sliku očajničke potrebe za Bogom? Očajničkog plača i vapaja: „Smiluj nam se!“? Gospodin, na prvi mah, šuti kao da ne čuje, te ide dalje. A oni još jače viču i još jače plaču. Pokazuju tako još više i samima sebi, a i drugima koliko su svi očajnički potrebni Boga.

U trenutku kad Gospodin stiže u kuću u kojoj je odsjeo, oni su i dalje uz njega. Tad ih gleda i pita pitanje koje je konačni test vjere: „Vjerujete li da ja to mogu?, a oni odgovaraju: „Vjerujemo.“ U tom trenutku on ih dotiče i vjera ih njihova spašava. Oni u biti vide ono što su vjerovali – vide Onoga koji im se smilovao.

Kako je s nama i našom vjerom?

Možda smo svaki dan u susretu s Njim, svaki dan tamo gdje boravi u Euharistiji, sa svim našim teretom i problemima, i kazujemo: „Smiluj nam se!“ No, mnogo puta kao da ne vidimo to smilovanje, dok Gospodin ne samo da nas se dotiče, već se s nama i sjedinjuje, u euharistijskom kruhu postajući dio nas, dajući se preko mjere.

Problem je što nam možda biva po našoj vjeri? Ili nevjeri? Ili što smo slijepi pa i ne vidimo ono što On čini?

Dakle, dok vičemo „Smiluj nam se!“ te dok Ga blagujemo – prestanimo držati rezervna rješenja jer ih nema – nema rezervnih bogova i ne smije ih biti – već uzvjerujmo da je samo i jedino Gospodin rješenje onih naših istinskih problema i bit će nam po našoj vjeri! Amen.