Današnje biblijsko čitanje riječima psalmiste poziva nas:

„Narodi svi, plješćite rukama,
 kličite Bogu glasom radosnim!
 Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan,
 kralj velik nad zemljom svom.“ (Ps 47)

Može nam se na prvi pogled činiti da ove riječi teško pristaju uz mjesto i trenutak u kojemu se nalazimo. Kako klicati Bogu glasom radosnim na mjestu gdje nas svaka misao vodi prema patnji? Kako govoriti glasom radosti na mjestu na kojem se prisjećamo smrti? Kako pjevati hvalu ondje gdje srce spontano šuti?

Međutim, kao vjernici znamo da kršćanska radost nije površna vedrina. Ona nije zaborav boli. Ona nije bijeg od povijesti. Kršćanska radost rađa se upravo ondje gdje čovjek, unatoč patnji, zna da smrt nema posljednju riječ. Zato Isus u Evanđelju govori:

„Sada ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati, i radosti vaše nitko vam neće oduzeti.“ (Iv 16, 22)

Isusova riječ upućena je svakom čovjeku u žalosti. Njegova riječ upućena je i Crkvi koja prolazi kroz mnoge kušnje. Njegova riječ upućena je obiteljima koje desetljećima nose rane brojnih nepravdi. To je riječ upućena narodu koji traži istinu o svojim mrtvima. „Sada ste žalosni.“ Isus ne niječe žalost. On je u suosjećanju priznaje, ali i dodaje: „Opet ću vas vidjeti; i srce će vam se radovati.“

Kršćanska vjera svoje uporište ima u Božjoj prisutnosti. Krist nije ostao iznad povijesti niti je spasio svijet izdaleka. Božji Sin je prihvatio svijet i u radikalnosti događaja otkupljenja dopustio da ga ljudska nepravda osudi, da ga nasilje pogodi, da ga mržnja razapne. I upravo na križu, gdje se činilo da zlo pobjeđuje, započelo je otkupljenje svijeta.

Zato danas, dok molimo za blajburške žrtve i žrtve križnih putova, ne smijemo gledati samo prema grobovima kojih često nema, nego i prema križu koji stoji nad svakim ljudskim stradanjem. Križ pokazuje da Bog nije odsutan iz ljudske patnje. Bog nije hladan promatrač, Bog je u Kristu postao dionik čovjekove patnje.

Kristovi učenici pozvani su biti ljudima istine. Biti istinit znači njegovati duboko u sebi nutarnji nemir koji potiče misliti, govoriti, svjedočiti, istraživati i braniti istinu. Ljubav prema istini dio je samoga kršćanskog poslanja. Zato kršćanin ne može pristati na laž, na manipulaciju i na namjerno zaboravljanje. On zna da istina nije oružje osvete, nego put oslobođenja. Riječima Benedikta XVI. u socijalnoj enciklici o cjelovitome ljudskom razvoju, kršćanin je pozvan živjeti caritas in veritate – ljubav u istini u društvenim pitanjima.

A ipak, živimo u vremenu u kojemu se čini da su vrijednosti postale relativne. Istina se prilagođava interesima moćnih, a povijest se istražuje kako bi se opravdala ideologija. Suvremenom čovjeku je zbog toga sve teže probijati se kroz mnoštvo manipulacija, poluistina i nametnutih interpretacija.

To osobito vrijedi za tragedije dvadesetoga stoljeća. Bleiburg i križni putovi ostaju jedno od najkrvavijih poglavlja europske povijesti. Ali ono što posebno boli jest činjenica da su desetljećima mnogi morali šutjeti. Nije se smjelo govoriti. Nije se smjelo pitati. Nije se smjelo oplakivati. Žrtve nisu imale pravo ni na sjećanje.

Logika nasilja nastavlja se i u našem stoljeću. Ratovi, progoni, mržnje, manipulacije, poniženja ljudskog dostojanstva – sve su to dokazi da čovječanstvo nije naučilo lekcije povijesti. No, ono što posebno zabrinjava jest činjenica da suvremeni čovjek, iako ga žaloste posljedice ljudskih zala, teško priznaje i njihove uzroke. Gubitak osjećaja za transcendenciju i zatvaranje ljudskog u horizont ovozemaljskog uzrok su da suvremeni čovjek više ne zna što učiniti s patnjom i smrću. Smrt tako postaje apsurd, a zlo nepodnošljivi skandal.

Promatrajući blajburšku tragediju, križne putove i stradanja tolikih nevinih ljudi, teško dolazimo do riječi. Kako, s jedne strane, pomiriti vjeru u dobrog i svemogućeg Boga, i s druge strane, tolike strahote zla? Znamo da to nije novo pitanje. Mučilo je ljude svih vremena i mnogi su pokušali dati svoja objašnjenja. Jedan od odgovora dao je i sveti Augustin: „Bog je prosudio da je bolje izvući dobro iz zla, nego dopustiti postojanje bilo kakvoga zla“ (Sveti Augustin, Enchiridion, pogl. XI. Navodi Charles Journet, Le mal, essai theologique, Saint-Maurice (Suisse), 1988, str. 89.-90.).

Ali ovaj odgovor je sve samo ne jednostavno objašnjenje. To nije teorija koja uklanja bol. To nije hladna filozofija. To je pogled vjere koji nas vodi prema misteriju križa na kojem se dogodilo nešto nezamislivo: nasilje je postalo mjestom ljubavi, smrt je postala izvorom života. Draga braćo i sestre, Krist nije ostao žrtva ljudske mržnje; svojom slobodnom ljubavlju Krist je preobrazio samu logiku zla.

I upravo zbog toga, pred tajnom ljudske patnje, kršćanin ne može ostati bahat. Ne može olako govoriti o tuđoj boli. Ne može nuditi jeftina objašnjenja. Možda može tek šutjeti i moliti. Jer postoje sudbine koje ostaju skrivene u misteriju Boga, u Isusu koji se poistovjetio sa svakim patnikom kada je rekao: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40). Zato vjerujemo da je Krist bio uz svaku žrtvu Bleiburga i križnih putova. Bio je uz svakoga čovjeka koji je umirao bez suda, bez groba i bez ljudske utjehe. Bio je ondje gdje je čovjek mislio da je sve izgubljeno.

Naše je stoljeće vidjelo kako iz „zjala Bezdanova“ (Otk 9, 2) izlaze dva strašna totalitarizma: poganski nacizam i ateistički komunizam. Bezbožni monstrumi nasitili su se krvlju pravednika, svih onih koji su se usudili ispovijedati drugoga Gospodina osim Hitlera ili Staljina, osim rase ili Partije. A danas, braćo i sestre? Gdje smo danas? Istina je da, u usporedbi s tim godinama tame, magle i krvi, naša društva danas dišu. Pa ipak, utroba Zvijeri je i dalje plodna: posvuda gdje je Bog potisnut, posvuda gdje se posljedično niječe transcendentna dimenzija ljudske osobe, posvuda gdje društva svoja mjerila i ciljeve traže u sebi samima (Katekizam Katoličke Crkve 2244, Centesimus annus, 45-46). Društvo bez Boga neizbježno samo sebe obožava.

Kako danas, slijedeći svetog Ivana Pavla II., ne biti pozoran na totalitarno skretanje prema dominantnoj liberalno-kapitalističkoj ideologiji, kao mogućem obliku novoga jednoumlja? Proklamiraju se univerzalna tolerancija i apsolutna sloboda – i mnogi skriveni interesi u tome nalaze svoju korist – ali se istodobno, zastrašujućom učinkovitošću, marginaliziraju oni koji ustraju u tvrdnji da samo istina oslobađa (Iv 8, 32), da se dobro i zlo ne određuju u parlamentarnim dvoranama, da svaka istinska demokracija koja poštuje prava osobe – sva njezina prava – počiva na nepisanim, apsolutnim zakonima koji dolaze odozgor.

Braćo i sestre, još od srednjoškolskih dana, zahvaljujući dragoj profesorici hrvatskog jezika gospođi Nevenki Nekić i profesoru povijesti gospodinu Stjepanu Krčmaru, prati me pjesma hrvatskog pjesnika Viktora Vide „Željezni zastor“. U toj pjesmi autor sanja Uskrs. Za stolom sjede njegova majka, otac, on i gospodin nadbiskup Alojzije Stepinac, Metropolit Hrvatske. A Stepinac izgovara riječi:

„Mi nemamo neprijatelja, i njihovi mrtvi zajedno su s nama.“

To su riječi koje može izgovoriti samo čovjek duboko uronjen u Krista. To nisu riječi zaborava. To nisu riječi relativizacije. To nisu riječi koje izjednačavaju istinu i laž, zločin i nevinost. To su riječi uskrsne vjere. Kršćanin ne smije imati neprijatelja, jer Krist je umro za sve. Ali upravo zato kršćanin ne smije odustati od istine, jer bez istine nema ni pomirenja.

I pjesnik završava riječima: „Ja jedem kruh i plačem.“

To su suze naroda koji još traži svoje mrtve. Suze sinova i kćeri koji žele svojim pokojnicima dati dostojanstven grob i ljudski pijetet. Sanjao je Uskrs. Dan pomirenja. Dan kada će kosti ubijenih jednom biti dostojno pokopane. Dan kada će istina prestati biti opasnost.

I možda upravo tu dolazimo do najdubljeg pitanja današnjega dana. Što su te „porođajne muke“ (Iv 16, 21) o kojima govori Isus? Nisu li to upravo boli povijesti kroz koje čovječanstvo prolazi da bi naučilo razlikovati istinu od laži, ljubav od mržnje, Boga od idola moći?

Čovjek pamti površno. Bog pamti s ljubavlju. U njegovu sjećanju neće se izgubiti nijedna žrtva, nijedna kost, nijedna suza, nijedna molitva majke koja je desetljećima čekala sina koji se nikada nije vratio.

Zato danas ne stojimo ovdje kao zarobljenici prošlosti. Stojimo kao ljudi nade. Kao ljudi koji vjeruju da istina i ljubav imaju posljednju riječ. Kao ljudi koji vjeruju da uskrsnuće nije samo događaj iz prošlosti, nego obećanje budućnosti.

Neka Gospodin primi sve žrtve križnih putova u svoje milosrđe. Neka izliječi rane hrvatskog naroda. Neka nam podari hrabrost za istinu, snagu za praštanje i mudrost da gradimo mir.

I neka nam svima udijeli milost da jednoga dana, u svjetlu uskrsnuća, zajedno sjednemo za stol Kraljevstva Božjega, gdje više neće biti ni mržnje, ni rata, ni smrti, nego samo vječni mir u Kristu uskrsnulome.

Amen.