Isus se obraća svojim učenicima i priprema ih za odgovornosti koje će imati u počecima Crkve. Evanđelist Luka piše oko 80. godine, dakle, pedesetak godina nakon uskrsnuća. Isusove riječi imaju posebno značenje za ovu drugu generaciju kršćana, koje pokazuje sklonost ulasku u određenu rutinu i kojoj je potrebna budnost. Te riječi i danas snažno odjekuju za nas, ljude 21. stoljeća, u društvu obilježenom sumnjom i nevjerom.

„Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara“, kaže Isus. Radi se o iščekivanju dolaska Gospodara, koji može doći u bilo kojem trenutku. To je aktivno iščekivanje koje zahtijeva unutarnju raspoloživost, neprestanu budnost. I, prema tome, poniznost i povjerenje. Uvjerenje da Gospodar neće razočarati. Da će doista doći kao što je obećao. Da će nam doći u susret i omogućiti da sudjelujemo u radosti svadbene gozbe. Bez obzira na poteškoće, On nas neće napustiti, pod uvjetom da smo ga spremni prihvatiti.

To je iskustvo vjere koje smo pozvani živjeti svakodnevno, u svojim obiteljskim, profesionalnim i crkvenim sredinama. Svako jutro, kada se probudimo, pozvani smo otvoriti se otajstvu života, ponovno se podsjetiti što nas pokreće i daje snagu. A svake večeri, pozvani smo prepoznati Božju prisutnost u svom danu, zahvaliti Mu i zamoliti oprost.

Isus kaže da je prava sreća biti spreman za dolazak Gospodara. Možemo reći da postoje dvije vrste sreće.

Prva se očituje u služenju koje je besplatno i ponizno. Ona se odvija u iščekivanju, budnosti i povjerenju, te predstavlja darivanje samoga sebe.

Druga vrsta sreće je posve iznenađujuća. Ona se sastoji u tome da će sam Gospodar stvorenja nas poslužiti. „Pripasat će se, posaditi ih za stol, pa će pristupiti i posluživati ih“. Kao da je kraljevstvo Božje nalik svijetu izokrenutu naopačke! Bog nas poslužuje. Kao što je Isus učinio svojim učenicima, uoči svoje muke, kada je kleknuo pred svakoga od njih i oprao im noge. Također je rekao: „Zovete me Učiteljem i Gospodinom i pravo kažete jer to i jesam. Ako sam, dakle, ja, Gospodin i Učitelj, vama oprao noge, i vi trebate jedni drugima prati noge.“

Prema tome, postoji velika sreća u služenju. To služenje predstavlja darivanje vlastitog života na Isusov način.

Osim toga Isus poručuje „Neka vam bokovi budu opasani“. Imati opasane bokove nas podsjeća na vrijeme Izlaska kad je izraelski narod noću žurno bježao iz egipatskog ropstva. „I svjetiljke neka vam budu upaljene.“ Riječ je o spremnosti na pokret i u tome vidimo jasan znak i poziv na slobodu.

Ovo evanđelje koje govori o služenju i Sluzi, podsjeća i na oslobođenje iz Egipta, ali i na Kristovu Pashu – prijelaz iz tame u svjetlost, na euharistijsku gozbu i naš veliki prijelaz u kojem smo pozvani na gozbu u Kraljevstvu nebeskom.

Ovaj evanđeoski tekst nas poziva poput drugih na razmišljanje kad se u euharistiji opraštamo od patra Luke Prcele. Luka je bio dobar pastir. Mnogi od vas voljeli su ovoj crkvi slušati njegove propovijedi. Pozivao vas je da budete prožeti Božjom Riječi, na njezino razmatranje, gotovo ‘žvakanje’, kako bi postala hrana, tijelo i stvarnost u vašim životima, kao što je i sam činio svaki dan.

Znao je slušati i prihvatiti svakoga, a u ispovjedaonici bio je strpljiv u ukazivanju na Božje milosrđe.

Bio je čovjek djela i molitve, duboko vezan uz dominikansku duhovnost koju je želio podijeliti s drugima. Bio je čovjek koji se rado susretao s drugim ljudima i dijelio radost susreta s njima. Time se ne želi reći da nije imao svojih granica i mana. Nije uvijek bilo jednostavno, ali je znao oprostiti i tražiti oprost.

Pomislimo i na posljednju godinu njegovog života, a osobito posljednje mjesece, obilježene bolešću i patnjom. Kao što riječ euharistija znači danas se zahvaljujemo svima onima koji su pomogli da se njegova bolest ublaži počev od priora samostana, braće dominikanaca, dominikanki, prijatelja i djelatnika samostana i župe, osoblja iz bolnice, obitelji i svih onih koji su voljeli našega Luku da bi što dostojnije proživio prijelaz u kuću Očevu.

Sve što smo doživjeli s pater Lukom – i uspone i padove, radosti i tuge, slaganja i neslaganja, trenutke milosti kao i trenutke slabosti – sve to povjeravamo milosrdnom Bogu Ocu. Kako kaže sveti Pavao: „Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost“. Tada će se ispuniti riječ iz Pisma: „Pobjeda iskapi smrt“. Zahvalimo Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu.“