Kako nam je rastumačiti izvještaj Matejeva evanđelja o preobraženju Isusovom? Počinjemo od očevidaca: Petra, Ivana i Jakova. Jeste li se ikad zapitali zašto je Isus toga dana na goru pozvao samo njih trojicu? Zašto ne svu Dvanaestoricu? Naravno, ne znamo koji su uistinu bili Isusovi razlozi, ali možemo pretpostaviti. Osobno vjerujem kako je za svakog od njih trojice imao, takoreći, jedan “pozitivan” i jedan “negativan” razlog:
Petar, “prvak” među apostolima, bio je čovjek naglog temperamenta, iznimno tvrdoglav i zaljubljen u slavu ovoga svijeta. Slijedio je Isusa zato što je vjerovao kako će mu blizina Mesiji donijeti status, moć i blagostanje. Petar je bio sve što Kristov učenik ne bi trebao biti. Ipak, on je prvi prepoznao Isusa kao Mesiju, sina Božjega, i zbog toga svi imamo nadu da nas Bog neće prepustiti propasti ma koliko bili nedokazni i obijesni. Isus je jamačno Petra poveo na goru ne samo zbog njegove vjeroispovijesti (pozitivni razlog) nego i da mu što je doslovnije moguće predoči kako on nije onaj “politički mesija” u kakvog ga Petar tvrdoglavo nastojao ukalupiti (negativni razlog).
Ivan, “ljubljeni učenik”, bio je najmlađi među apostolima i izgleda pod Petrovim utjecajem, pa u nekoliko navrata čitamo o njegovim ekstremističkim ispadima (Mk 3,17 i Lk 9,51-56), iako drugdje vidimo kako je zapravo bio tihe i nježne naravi (Iv 13,23-25). Ovdje je riječ o apostolu koji je imao onu vrstu hitre i fleksibilne inteligencije koja mu je omogućavala da gotovo odmah i prije svih razluči što se događa. Svoju ‘salomonsku’ pamet je kasnije u životu usmjerio ne bi li nam u naslijeđe ostavio evanđelje s teološki i mistički najdubljim prikazom pashalnog otajstva. Isus ga je zasigurno poveo na goru ne bi li mu omogućio dublji uvid u otajstvo utjelovljenja Logosa (pozitivni razlog), ali i ne bi li mu otkrio kako istinski Mesija ne treba ‘zelota’ koji će u njegovo ime zazivati oganj s nebesa nego učenika koji će gledati Božjim očima ne bi li drugima otkrio što se pred njima nalazi skriveno u otajstvu.
Jakov, “sin groma”, ostaje uglavnom nepoznanica. Uz Petra i Ivana, osim na preobraženje na gori, Isus ga vodi i u Getsemanski vrt da bi s njim bdio (iako neuspješno) uoči njegove Muke. Iako se vjeruje kako su gotovo svi apostoli, osim Ivana, umrli mučeničkom smrću, jedino je Jakovljevo mučeništvo zabilježeno u Novom zavjetu (Dj 12,1-2). Zašto je Jakov Isusu bio poseban, ne možemo znati. Možemo pretpostaviti – sudeći po Jakovljevom ‘gromovitom’ karakteru (Mk 3,17), ali i njegovoj neupitnoj odanosti ako treba i do smrti (Mk 10,35-45) – kako je Isus slutio da će Jakov prvi od svih apostola vlastitom krvlju posvjedočiti za Evanđelje. Možda ga je poveo sa sobom na goru ne bi li mu već sad dao predokus Slave kojoj će svjedočiti u Kraljevstvu Božjem, ali ne kao neku nagradu za vjernu službu nego zato što ga jednostavno ljubio (pozitivan razlog), kao i sve svoje učenike, kao i nas. No, isto tako, Jakov još nije u potpunosti razumio što se od njega traži i na što je pristao (negativan razlog), trebalo mu je predočiti kako se Gospodinu služi u poniznosti i strahu Božjem kako bi se Slava Svevišnjega očitovala svijetu na spasenje sviju.
Kao što vidimo, Petar, Ivan i Jakov su nam nepouzdani očevici zato što nisu bili spremni svjedočiti Isusovoj Slavi (njegovom božanskom veličanstvu kakav On zaista jest – tko zaista jest u Božjim očima), kao što uostalom i samo evanđelje ustvrđuje. Strah i bacanje na zemlju, kako iz strahopoštovanja, tako i iz osupnutosti, sasvim je razumljiva reakcija. No onda se baš i ne možemo pouzdati da su kasnije mogli iznijeti koherentno prisjećanje na događaj preobraženja. Tek su kasnije, kroz višegodišnje preispitivanje i prebiranje svoga sjećanja, mogli sabrati prikaz koji čitamo u ovom evanđeoskom odlomku.
Ukratko, dakle, ovo svjedočanstvo o preobraženju u Matejevom evanđelju se nalazi između Petrove vjeroispovijesti (Mt 16,13–20) i prvog navještaja muke (Mt 16,21–28). Time Matej želi jasno dati do znanja kako se Isusov mesijanski identitet ne može promatrati mimo sjećanja na njegovu Muku. kao što ni on svojem poslanju nije mogao pristupiti bez anticipacije svoje muke, smrti i uskrsnuća.
Svi elementi Isusovog preobraženja kao teofanije, odnosno bogojavljenja, služe tome da podvuku i potkrijepe tu činjenicu: o Mesiji ovisi ostvarenje radikalne Božje spasenjske intervencije koju nagovještaju Zakon i Proroci, stoga mjerilo njegovog postupanja nisu očekivanja učenika (uostalom, kao ni naše predodžbe što bi Krist trebao biti), već Očev pogled. Učenicima je bilo dano na trenutak vidjeti Isusa kako ga vidi Bog Otac – dakle, njegovu Slavu – a koju grešan čovjek ne može podnijeti, pa shrvan pada na zemlju. Time su Petar, Ivan i Jakov ni ne znajući ponovili isto što i njihovi preci podno Sinaja kad im se Gospodin prvi put izravno obratio. Tada su prvi Izraelci molili neka im se Gospodin ubuduće obraća preko posrednika, pa su dobili Mojsija Zakonodavca, a Mojsijev starozavjetni Zakon ne poznaje milosrđa, samo pravdu i pravednost. Osuđeni tako vlastitim manjkom vjere i uzdanja zbog kojeg su se našli pod osudom Zakona (Poslanica Rimljanima 3-8), Izraelcima su jedina utjeha (ali i upozorenje) sljedećih i više od tisuću godina bile riječi proroka poput Ilije.
I zar da se sad ponovi isto? No Isus nije ni Mojsije ni Ilija. On nije sputan Zakonom ni vezan Prorocima, već njihov Izvor i njihovo Ispunjenje. Zato se ‘spušta’ na zemlju, prilazi im prostrtima, spušta se na jedno koljeno i dotiče ih uz riječi: “Ustanite, ne bojte se!” Petar, Ivan i Jakov su se uspeli na goru da bi svjedočili njegovu Preobraženju, a umjesto toga su iskusili preobraženje odnosa između Boga i čovjeka. Gospodin ne ostaje na vrhu gore, zasjenjen iza oblaka, kao na Sinaju, već se spušta biti ‘S nama Bog’.
