Ovaj petak nam čitanja žele preporučiti i potaknuti nas na drevnu religioznu, ali i crkvenu praksu, tj. na post. Post je, pod svojim materijalnim vidom, najčešće samo uskraćivanje potrebne ishrane, koja se traži za svakodnevno funkcioniranje ljudskog života. Zato se danas može postiti i prvenstveno iz zdravstvenih razloga, postiti se može prije svega iz potrebe discipline, iz nekog drugog, religioznog razloga; postiti se, dakle, može iz vrlo raznolikih motiva. Neki, očigledno, kao smisao i cilj posta vide u zdravstvenoj koristi, kao i mogućoj stezi, koja je bez daljnjega potrebna današnjem prezaposlenom čovjeku. Uz raznolike motivacije na post, koji mogu biti i čisto svjetovni i religiozni, danas se kršćaninu postavljaju pitanja: što je post? Zašto postimo? Kako postimo?

Vidimo kod proroka Izaije da nije svaki post, kao puko uskraćivanje hrane, Bogu po volji. Nalaziti poslove, goniti na njih radnike, postiti s ciljem prepirke, svađe i tlačenja siromaha, takav post očigledno nije Gospodinu po volji. Nije Gospodinu po volji ni post smrknuta lica (usp. Mt 6, 16). Za nas kršćane, post je motiviran oduzetim Zaručnikom. Dok Ivanovi učenici i farizeji poste, Isusovi učenici ne mogu postiti dok je on, njihov Zaručnik, s njima. Ranokršćanska praksa posta srijedom i petkom to pokazuje na način oponašanja, jer tad je Zaručnik, Isus Krist, bio izdan, odnosno uzet. Hvalevrijedno djelo! No, što znači postiti zbog oduzeta Zaručnika?

Postiti zbog oduzeta Zaručnika ima smisla ako se na kršćanski život gleda kao na ženidbeni savez. Ženidbu u kojoj Isus Krist uzima sebi Crkvu da s njom postane jedno tijelo. Biti zaručnica, to se odnosi na čitavu Crkvu, tj. na svakog njezinog člana. Svaki član Crkve postaje jedno s Isusom, svojim Zaručnikom i svojom Glavom, iako često i ne imao iskustvo toga, iako se od Zaručnika itekako razlikovao, iako Zaručnik bio oduzet. Postimo ovaj post, onda, da bismo oponašali Zaručnika, koji je i sam postio. Postimo ga, kako bismo mu postali slični, da živimo sve više kako je on živio, da otklonimo prepreke o koje se svakodnevno saplećemo usred našeg podviga. Takav post podržavan je nadom i iščekivanjem, nadom dolaska Zaručnika. Kada ne bude više paradoksalne blizine i udaljenosti između Zaručnika i zaručnice, kad ju zamijeni neposrednost i blizina, tek tada post će prestati biti potreban. No, dotada, nam se preporuča da ljubimo post; ljubeći to vrijedno i prijeko potrebno sredstvo na našem vjerničkom hodu, držat ćemo na pameti kakav naš post treba biti. Brižljivo ćemo ga njegovati da nam on ne bi postao sredstvo ka nekoj drugoj stranputici. No, na koncu, ljubeći post, vjerojatnije je da ćemo zbog oduzeta Zaručnika uopće i od čega stvarno postiti.