Današnji odlomak iz evanđelja po Luki o ozdravljenju deset gubavaca od strane Isusa od kojih se samo jedan vratio Isusu zahvaliti, na osobit način nas potiče na razmišljanje o ljudskoj zahvalnosti odnosno nezahvalnosti. Čovjek je nažalost sklon nezahvalnosti i zaboravu. Često je svatko od nas u opasnosti upasti u zamku nezahvalnosti prema Bogu i svojim bližnjima. Često zaboravljamo da nam je Bog sve već darovao počevši od dara života, do dara spasenja. U konačnici nam daruje samoga sebe. On sam, jest najveći Dar koji nam se svakodnevno nudi u svetoj euharistiji. Promislimo, da li smo zahvalni Bogu na daru života ili mu često mrmljamo i optužujemo ga da nije prema nama pravedan i dobar kao prema drugima. Da li je naš temeljni stav u molitvi i sudjelovanju u svetoj misi zahvaljivanje ili su to prošnje u kojima uvijek nešto od Boga tražimo. Da li Boga ljubimo iz koristi ili iz zahvalnosti i ljubavi prema Njemu samome. Da li smo dovoljno svjesni veličine Dara koji jest On sam u euharistiji i imamo li potrebu zahvaliti Gospodinu na tom najvećem daru. Blaženi, ubrzo sveti dominikanski laik Pier Giorgio Frassati je bio svjestan veličine toga Dara i imao je potrebu zahvalititi Isusu na tom najvećem daru, Daru Njega samoga. Jednom prigodom bl. Pier Giorgio je rekao: “Isus me pohodi svaki dan u svetoj pričesti, a ja ću mu za zahvalu uzvratiti time što ću nastojati svakodnevno pohoditi Njega u njegovim siromasima”. Predivna je i nadahnjujuća blaženikova motivacija. Siromahe je često obilazio i pomagao im ne samo zato da pomogne bližnjem u potrebi i tako ispuni Kristovu zapovijed ljubavi prema bližnjima nego i poradi zahvalnosti prema Kristu. Također je i nasljedovao Kristovu poniznost u tomu činu. Ponizni Krist pohodi nas ljude koji smo više nego potrebiti njegovog milosrđa, a bl. Frassati pohodi siromahe i dolazi im poniznog srca i daruje im sebe, svoje vrijeme, osmijeh, donosi nadu i u konačnici samoga Krista kojega je svakodnevno primao u svetoj euharistiji. Neka nas ova njegova gesta potakne na dublje razmišljanje o važnosti pomaganja potrebitima, prepoznavanja trpećeg Krista u njima, te služenju njima iz zahvalnosti Kristu na daru euharistije, odnosno na služenje samom Kristu u njima. Odlučimo se za stav zahvalnosti kao temljni stav našega života i pokušajmo činiti i malena svakodnevna djela služenja u stavu zahvalnosti, pokretani ljubavlju prema Bogu i bližnjima.

Molitva

Isuse blaga i ponizna srca učini srca naša po Srcu svome i daruj nam ljubav koja sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi, sve pokriva i koja nikada ne prestaje. (Usp 1 Kor 1-13)