Nije li neobično i strano čuti od nekoga da kaže kako nema grijeha. Ponekad se mi svećenici susretnemo sa time i u ispovijedaonicama, gdje neke osobe radije pričaju o svojim problemima ili tuđim grijesima, u iluziji da oni sami grijeha nemaju. Priznanje svoje grešnosti pred Bogom uvjet je da bi Bog mogao boraviti u nama. Jer On je vjeran i pravedan, i kada priznamo grijehe svoje, On nam ih otpušta, i On nas čisti.

Danas slušamo o susretu Isusa sa javnom grešnicom tijekom posjeta kući farizeja Šimuna. I pred nas se stavlja kontrast dvaju srca. Jedno naizvan čisto, a zapravo zbog grijeha slijepo na živu Istinu koja pred njim stoji. A drugo, prljavo da… ali svjesno i slomljeno radi svoje prljavštine, i zato se Istina u njemu ušatoruje.

Farizejev je život trebao biti kontemplacija i suživljavanje sa Božjim zakonom, pogled usmjeren na nebo i srce koje stalno vapi za Mesijom, za Spasiteljem. I sada se njegov Bog stvarno udostojao ući u njegovu kuću, a on ga poput đavla u pustinji kuša, ne prepoznaje ga. Dok s druge strane grešnica u kući Šimuna farizeja, čiji je pogled bio stalno uperen u zemaljsko, tu dolje, na tu zemlju, sada se sam Bog spustio, Isus je zapravo k njoj sišao, i stao dolje, između njenih očiju i zemlje, i njen je pogled sada prikovan uz nebo. Sve tjelesno, sve zemaljsko, sve što je koristila za zlo, to sada predaje Bogu. Pogledajmo samo taj kontrast!
Njezine oči koje su nekoć žudile za zemaljskim, sada se troše sa pokorničkim plačem. Svoju je kosu namještala da licem privuče muškarce, a sada tom istom kosom briše suze sa Kristovih nogu. Svojim ustima sada ljubi noge Gospodnje. Koristila je skupocjenu mast za miris vlastitog tijela; ono čime je umnažala svoje grijehe, sada u potpunosti predaje Gospodinu. Koliko je od svijeta grabila, tolika sada sebe Bogu dariva. Pohlepa preobražena u sebedarje, požuda preobražena u ljubav. Cjelovita metanoia, cjelovito obraćenje.

Farizej Šimun se suzdržava Isusa primiti, ugostiti, počastiti. A grešnica čini to, i još mnogo više. Nije tajna da mi nešto dugujemo Bogu. Sve što imamo i što jesmo, mi dugujemo Bogu. A toliko nam toga daje…

Braćo i sestre, čini mi se da što nam je više dano, to nam je manje moguće vratiti. Koliko god mi zapravo imali, i štogod mi imali, Bogu za njegova dobra ne možemo jednakom mjerom vratiti. Ali pored ove grešnice, znamo da i kod Isusovih susreta sa bogatim mladićem kojega je zavolio i sa siromašnom udovicom što je dva novčića ubacila, Bogu stvarno nije bitno koliko mi nečega imamo, bitno mu je samo to, da sve što god posjedujemo, da mu u potpunosti predamo. Bilo naše grijehe, da nam ih oprosti; bilo naše kreposti, da se u njima On sam proslavi. Amen.