Braćo i sestre, večeras smo okupljeni u crkvi Svetoga Križa, na mjestu koje ne nosi samo ime križa, nego i pamćenje križa. Ovdje ne stojimo pred običnom uspomenom, pred starim predmetom, pred pobožnom slikom ili pred lijepim crkvenim ukrasom. – Stojimo pred znakom koji stoljećima govori vjernicima ovoga kraja. Pred ovim su križem klečali naši stari. Ovdje su šaptali svoje molitve. Ovdje su donosili bolesti, zavjete, suze, strahove, zahvale i nade. Ovdje su ljudi dolazili kada više nisu znali kamo će sa svojom boli.

Večeras smo, evo, i mi ovdje s istim srcem: svatko od nas nešto nosi, svatko ima svoju šutnju, svoju ranu, svoj križ. Pred nama je Križ! (Iznad nas je Križ!) A križ, braćo i sestre, nije samo drvo. Nije samo slika. Nije samo predmet koji visi na zidu crkve ili u našoj kući. Sâm po sebi križ bi bio tek oruđe mučenja, znak ljudske okrutnosti, mjesto na kojem su ljudi umirali pred očima drugih. Povijest poznaje mnoge križeve, ali samo je jedan križ postao znak spasenja. Ne zbog drva samoga, nego zbog Onoga koji je na njemu bio raspet.

Bez Krista križ je oruđe smrti. S Kristom križ postaje mjesto ljubavi. Bez Krista križ je užas, mučilo. S Kristom križ postaje vrata života. Zato Suhi petak nije samo običaj. Nije samo post. Nije samo sjećanje na jedan čudesni događaj iz prošlosti. Suhi petak je dan kad čovjek treba stati pred Raspetoga bez maske i zapitati se: što ovaj križ govori meni? Što govori mojoj vjeri? Mojoj savjesti? Mome životu? Mojoj obitelji? Mojim odnosima? Mojoj molitvi?

Predaja ovoga mjesta govori da je jedan subrat-dominikanac opazio krvave tragove ispod raspela. Kristovo tijelo koje je visjelo nad oltarom prokapalo je krvlju. Prema predaji, biskup nije odmah povjerovao. I to je ljudski razumljivo. Crkva nikada ne smije biti lakovjerna. Ne smije se trčati za svakom pričom, za svakim glasom, za svakim izvanjskim znakom. Vjera nije praznovjerje. Ali, ima u toj predaji jedan potresan detalj: pravoslavni vjernici, Grci iz Trogira, povjerovali su, došli su ovamo i cijelu noć probdjeli pod križem. Molili su, plakali, čekali. I pred njima je znak ponovno progovorio.

Kakav je to snažan znak!

Križ ne pita najprije – tko je tko. Križ ne okuplja samo savršene. Križ okuplja ranjene. Okuplja one koji traže Boga. Okuplja one koji znaju da čovjek bez milosti ne može živjeti. Križ je veći od naših podjelâ, veći od naših granicâ, veći od naših ljudskih tvrdoglavosti. Ondje gdje Krist krvari, čovjek više nema pravo biti ohol.

Ali taj događaj, braćo i sestre, nije nam dan da bi nahranio našu znatiželju. Bog ne daje znakove da bi čovjeka zabavio. Ne daje ih da bismo od vjere stvarali predstavu, cirkus. Ne daje ih da bi došli samo novinari, kamere i znatiželjnici. Bog daje znakove da bi probudio srce!

Jer može se dogoditi nešto strašno: da čovjek gleda križ, a da mu srce ostane hladno. Može se dogoditi da nosimo križ oko vrata, da imamo križ u kući, da se križamo, da dolazimo u crkvu, a da križ više nimalo ne dira naš život. Naviknemo se na raspelo. Naviknemo se na svetu misu. Naviknemo se na pričest. Naviknemo se na riječi: „Tijelo Kristovo.“ I onda se dogodi najopasnija suhoća: sveto ostane sveto, ali naše srce više ne zadrhti pred svetim.

Zato je večeras ključno pitanje naše suhoće.

Suhi petak, braćo i sestre, ne govori samo o sušenju Kristovih ranâ. On govori i o našim ranama. Govori o srcu koje se može osušiti. Govori o vjeri koja se može pretvoriti u naviku. Govori o molitvi koja može postati samo izgovorena riječ. Čovjek može slušati, a ne mijenjati se. Može primati, a ne zahvaljivati. Može gledati križ, a ne dopustiti da križ pogleda njega. A križ nas večeras gleda sve. I nas u crkvi, i one koji su vani. I one koji su došli s vjerom, i one koji su došli iz običaja. – I one koji su puni nade, i one koji su iznutra umorni.

Braćo i sestre, u jednoj propovijedi o Uzvišenju Svetoga Križa, slušao sam propovjednikove snažne riječi; govorio je  da materija nije zla. Drvo nije zlo. Slika nije zla. Relikvija nije zla. Bog se nije spasio od materije, nego je ušao u nju. Riječ je tijelom postala. Krist je imao tijelo. Imao je krv. Imao je rane. Imao je lice. Imao je ruke koje su blagoslivljale. Imao je noge koje su hodale prema grešnicima. Imao je srce koje je ljubilo do kraja. Zato mi kršćani ne častimo drvo kao Boga. Ne klanjamo se predmetu. Mi u križu častimo Kristovu ljubav. Častimo Boga koji je po tijelu, po krvi, po ranama, po smrti, otvorio put spasenja.

I upravo zato postoji duboka veza između ovoga Križa i Euharistije koju sada slavimo. Kad bi večeras vidjeli krv kako kapa s raspela, svi bismo zanijemjeli. Netko bi možda i zaplakao. Netko bi odmah javio drugima. I sigurno bi se ubrzo pojavile kamere, strčali bi se novinari. Ali ne smijemo zaboraviti: ista ta Kristova krv daruje nam se u svakoj svetoj misi. Krv s križa i kalež na oltaru nisu dvije odvojene stvarnosti. To je ista ljubav. Ista žrtva. Isti Krist.

Zato nas ovaj križ ne odvodi od Euharistije, nego nas vodi prema njoj. Ne zaustavlja nas na izvanjskom čudu, nego nas vraća najvećem čudu: da se Bog i danas daruje čovjeku. Zato je sveta misa srce Suhoga petka. Ne samo sjećanje. Ne samo predaja. Ne samo pobožnost nego živi Krist među nama.

Živimo u vremenu velike buke. Toliko je slikâ oko nas, toliko ekranâ, toliko porukâ, toliko riječi. Čovjek toliko toga gleda, a jako malo vidi. Sve čuje, a sve manje sluša. Dodiruje ekran, a sve manje dodiruje srce drugoga čovjeka. I onda nije čudno da se i križ može pretvoriti u još jednu sliku među mnogima. Ali križ nije slika koja prolazi. Ovaj ovdje Križ nas zaustavlja. Ovaj ovdje Križ nas večeras pita: Opraštaš li? Moliš li? Ljubiš li? Vraćaš li se Bogu? Živiš li ono što vjeruješ? Nosiš li križ samo kao znak ili kao istinu svoga života?

Križ nikada ne laska čovjeku. Križ uvijek govori istinu. Mi dominikanci volimo riječ Veritas – Istina. Ali istina križa nije hladna istina koja ponižava. Križ govori istinu o meni: slab sam, ranjen sam, grešan sam, potreban sam milosrđa. I još više, križ govori istinu o Bogu: Bog ne odustaje od čovjeka. To je najdublja poruka ovoga križa: Bog ne odustaje od čovjeka. Ne odustaje od umornoga. Ne odustaje od paloga. Ne odustaje od onoga koji se udaljio. Ne odustaje od onoga koji je iznutra presušio. Ne odustaje ni od onoga koji se odavno više ne zna moliti.

Zato, večeras nitko ne bi smio reći: ovo nije za mene. Nitko ne bi smio reći: ja sam predaleko. Nitko ne bi smio reći: moje je srce previše suho. Upravo za takvo srce Krist je prolio svoju krv. Suhi petak nije dan za gledanje križa iz daljine. To je dan odluke. Hoću li ostati promatrač? Ili ću dopustiti da križ promijeni moj život?

Ne zaboravimo to, da Krist i danas krvari. Ne više na isti način kao nekoć na Kalvariji, niti kao u znaku koji predaja ovoga mjesta pamti. Ali Krist krvari u bolesnima. Krvari u osamljenima. Krvari u starima koji se boje da su zaboravljeni. Krvari i u mladima koji nose nemir i ne znaju komu bi ga povjerili. Krvari u obiteljima koje žive pod istim krovom, a više ne znaju razgovarati. Krvari u bračnim šutnjama. Krvari u tolikim nepravdama. Krvari u srcima koja su se zatvorila. Krvari u našoj hladnoći, tvrdoći i ravnodušnosti.

Zato, braćo i sestre, ovaj križ nije samo čudesni i čudotvorni križ iz prošlosti. Ovo je križ koji nas danas poziva – svakoga od nas: „De, vrati se Bogu. Vrati se molitvi. Vrati se ispovijedi. Vrati se svetoj misi. Vrati se svojoj obitelji. Vrati se onome s kim si prestao razgovarati. Vrati se ljubavi. Vrati se istini.“

Možda večeras nećemo vidjeti krv kako kapa s raspela. Ali, bilo bi strašno kad bismo otišli odavde, a da naše srce ostane isto. Jer najveće čudo koje Bog večeras želi učiniti nije izvan nas. Najveće čudo je da čovjek ponovno počne moliti. Da ponovno zna kleknuti. Da ponovno zna oprostiti. Da prestane živjeti u gorčini. Da nazove onoga/onu s kim ne govori. Da kaže: oprosti. Da kaže: trebam te. Da kaže: Gospodine, dosta je bilo bježanja.

Postoji lijepa predaja o caru Herakliju, koji je htio unijeti Kristov križ u Jeruzalem – odjeven u kraljevsku raskoš i sa znakovima moći, ali nije mogao. Tek kada je skinuo sa sebe znakove bogatstva i vladanja, i kad je pristupio ponizno, mogao je ponijeti križ. To vrijedi jednako i za nas. Križu se ne pristupa oholo. Križu se ne pristupa s maskom. Ne kao netko tko sve zna. Ne kao netko tko nema grijeha. Ne kao netko tko je bolji od drugih.

Križu se pristupa kao čovjek koji kaže: „Gospodine, trebam Te. Trebam Tebe u mojoj vjeri. Trebam Te u mojoj suhoći. Trebam Te u mojoj obitelji. Trebam Te u mojoj redovničkoj zajednici. Trebam Te u mojim ranama. Trebam Te u mojim odlukama. Trebam Te u mojoj nemoći. Trebam Te pod teretom moga križa, da mi pomogneš.“

Braćo i sestre, nakon ove svete mise mnogi će primiti znak blagoslova, pobožni znak vezan uz ovaj križ, uz rane Kristove i uz molitvu Crkve. Ali pazimo: to nije amajlija. To nije nikakva čarolija. To nije nešto što ćemo staviti u ladicu i zaboraviti. To je znak. A znak uvijek traži srce.

Ponesite večeras iz ove crkve ne samo uspomenu. Ponesite odluku. Ponesite mir. Ponesite jednu molitvu. Ponesite jednu promjenu. Ponesite nekome riječ utjehe. Ponesite bolesniku blizinu. Ponesite u svoju kuću malo više tišine, malo više molitve, malo više strpljenja, malo više Boga. Jer Krist nije prolio svoju krv da bismo mi ostali isti.

Zato večeras ne trebamo velike riječi. Ne trebamo ni velika obećanja. Dovoljna je jedna iskrena rečenica: „Gospodine, evo me! Evo me s mojom vjerom i mojom suhoćom. Evo me s mojim ranama i mojim nadama. Evo me s mojim grijesima i mojom čežnjom za mirom. Evo me pod Tvojim križem.“

I ako ta rečenica večeras, braćo i sestre, bude iskrena, onda Suhi petak neće biti samo običaj. Nego će bit’ početak povratka. Jer posljednja riječ križa nije smrt, nego život. Nije tama, nego uskrsna zora. Nije kraj, nego je spasenje. Amen.