Glavari svećenički i starješine narodne iz današnjeg evanđelja ne da oni nisu poznavali istinu, nego su je u širokom luku izbjegavali. Oni su duboko u svom srcu znali da sve to Isus radi Božjom vlašću, baš kao i što je i krst Ivanov bio od Neba, a ne od ljudi.

Istina im nije odgovarala, jer im je ugrožavala njihov ugodnost, njihov ugled u narodu, njihove naslove, zasjeli su na Mojsijevu stolicu i čvrsto se zavezali za nju. Toliko čvrsto da ju nisu bili spremni predati ni Božjem Sinu.

Zbog svih tih razloga uspjeli su stvoriti sustav u kojem su čak i istinu prekrivali, i narodu su prezentirali svoju vlastitu istinu. Govoriti istinu bilo je opasno jer ruši cijeli taj njihov sustav kojeg su vjerno gradili stoljećima. Stoljećima jer vidimo da su prije Isusovog dolaska ubijali sve proroke koji su u Božje Ime dolazili i govorili upravo tu istinu koja njima ne odgovara. Stalno se pozivaju na Mojsija, a uklanjaju sve koji iznose njegov izvorni nauk.

Sad je i sam Sin Božji došao progovorit tu Istinu, ali je iz istog razloga ne mogu prihvatiti. Suprotstavlja se cijelom lažnom sustavu i znamo na kraju kako je to završilo, Isusovom smrću na križu.

Što nama ovo evanđelje konkretno govori?

Moramo priznati da i mi imamo svoje istine, svoj koncept života, svoju ugodnost, priznanje među ljudima, razne naslove i tako dalje. Mi se također čvrsto držimo te ugodne stolice zbog koje ne želimo prihvatiti činjenicu da nam je potrebna temeljna promjena. Svi mi kao i ove starješine iz evanđelja znamo duboko u srcu da Bog od nas traži da napustimo naše laži i lažnu sliku o nama. I da prihvatimo istinu o sebi i što Bog od nas traži.

Zbog toga i jest ovo vrijeme došašća, vrijeme naše priprave za Isusov dolazak. Vrijeme prihvaćanja istine o nama i Božje volje za nas, a to je priznanje naše grešnosti i naše nesavršenosti. Da smo ovisni o Božjoj ljubavi i milosti, i da ju je potrebno prihvatiti. Ali prihvatiti Božju istinu često puta znači odvojiti se od naše ugodne stolice lažnih slika o samima sebi i o Bogu.