Iskati, tražiti, kucati. Tri su radnje koje nam Isus danas u zapovjednom obliku preporučuje usvojiti. Iskati? Puno toga smo primili, a da pravo govoreći i nismo iskali. Čemu onda na koncu iskati? Zar se nekakva pomoć ne podrazumijeva? Dok smo okruženi brojnim pomagalima, sredstvima koji nam čine život lakim i bezbrižnim, dok se nuklearno naoružavamo želeći mir u svijetu, kakva nam je još pomoć, pa makar i Božja, potrebna?

Boga iskati dar prva je radnja kojom nas premudra Riječ poučava da znamo što staviti na prvo mjesto, pred sva naša pregnuća i napore. Tek možemo tražiti i nalaziti kad smo iskali i primili. Boga iskati je potrebno kako bi naša radost bila potpuna (usp. Iv 16, 24), kako bismo bili posvema zahvaćeni radošću spasenja sada i na koncu našega vijeka.

No, biti zahvaćen radošću spasenja usred svijeta još se ne očituje kao potpuna radost. Jer sadašnjoj radosti uvijek prethodi i prati ju stanovita žalost, žalost koja nastaje zbog toga što ćutimo gdje se nalazi punina radosti za kojom čeznemo i da je još nismo potpuno postigli; štoviše, mogli bismo tu našu potpunu radost i promašiti, svjesni smo da bi nam ona mogla na koncu i izmaći. Stoga nam je i ovih četrdeset dana pustinje dano kao dar da se ražalostimo, da zaplačemo nad svojim grijesima, djelima naših ruku, da se spomenemo kako za postizanje radosti nikakva pomoć usred ovoga svijeta nije nadohvat ruke.

Četrdesetodnevna pustinja u koju smo zakoračili uključuje također gorko otrežnjujući doživljaj osamljenosti. Osamljenost koju vidimo kod Estere; ona, sama, nema drugoga do Boga, nema druge pomoći doli u njemu jedinome. Zavapimo pokatkad ove Korizme i mi Bogu poput te bogobojazne žene: „Dođi u pomoć meni koja sam sama, kojoj nema druge pomoći do tebe, jer opasnost je moja kao na dlanu.“ (Est 4, 17l) Kao i ona, ištimo i mi s ustrajnošću okrjepu Božje blizine, preobrazbu našega srca, mišljenja i djelovanja da bismo ga mogli tražiti.

No, što treba tražiti? Svakako, potrebno nam je tražiti „najprije Božje kraljevstvo i pravednost njegovu“ (Mt 6, 33). Zato je ovo korizmeno vrijeme i škola traganja, a svako traganje potrebuje sposobnost razlikovanja, razlučivanja. Svaki korak nam nosi iznova potrebu da razlučimo vodi li taj korak Božjem kraljevstvu ili ne vodi, tražimo li ga uistinu ili ne. Ta osamljenost koja nas trijezni, ona nas čini i pozornima, spremnima za razlučivanje. Tako možemo valjano tražiti i na koncu naći. Tek našavši možemo kucati.

Kucati na vrata naposljetku znači postajati sve sličniji Kristu, sve više nalaziti dodirne točke jer jedino ćemo slični trpećem Sluzi Gospodnjem (usp. Iz 53, 10-12) čuti onaj glas: “Valjaš, slugo dobri i vjerni! […] Uđi u radost gospodara svoga.” (Mt 25, 21)