Gotovo je. Okončana je orgija mrcvarenja i kasapljenja. Nije moralo završiti na ovaj način. Sin Božji je došao objaviti ovom svijetu Božje milosrđe u odgovor na grijeh, a mi smo ga zvjerski pogubili. Raspeti Krist je iskreni i neuljepšani portret čovječanstva – našeg poimanja pravde i mira, poštivanja svetosti života. Fascinantno kako ljudi mogu perverzno i bez trunke sustezanja uživati u trapljenju drugog ljudskog bića. Radi se o čistoj dehumanizaciji: morbidnoj želji sastrugati svaku trunku dostojanstva i naznaku ljudskosti sa drugoga. Nakana je na križ raspeti komad ljudskog mesa, a ne ljudsko biće. Upozorenje svima u vidokrugu kako i oni mogu lako mogu okončati na isti način. Ako si itko umišlja kako se to ne odnosi na njega, taj laže samome sebi. Svako ljudsko kraljevstvo izgrađeno je na kostima svojih žrtava.

Rimski zakon onoga vremena koji propisuje proceduru razapinjanja osuđenika jasno i nedvojbeno ustvrđuje kako se tijelo raspetoga treba ostaviti neka visi na križu i nakon smrti kao primjer što čeka one koji prkose moći carskoga Rima. Kad je Poncije Pilat dao dopuštenje da se Isusovo tijelo skine s križa, sigurno to nije učinio iz smilovanja ili poštovanja prema nevinoj žrtvi korumpiranog suđenja kojim je presjedao. Možebitno tek iz čistog pragmatizma: da ne uzbuni rulju koja bi se mogla naći uvrijeđenom što strani okupator na njihov zahtjev razapinje političke zatvorenike uoči najvećeg blagdana u godini. Ta rulja je prevrtljiva zvjerka – ujutro skandiraju ‘krv njegova na nas i na djecu našu’, a uvečer su sablažnjeni što su vlasti razapele nevinog čovjeka.

Evanđelja ističu kako je Isusovo tijelo položeno u novi grob, u koji još nitko nije bio pokopan. U kamenitoj Judeji su grobovi za pojedinca bili nečuveni luksuz. Grobovi su bili špilje, još dodatno produbljene i proširene ne bi li služili kao posljednje počivalište za čitave generacije iste obitelji ili klana. Ako je Isusovo tijelo uistinu pokopano u prazan grob, to bi bilo samo po sebi nešto vrijedno spomena. U ono se vrijeme također puno više stavljao naglasak na obrednim ritualima pranja i pomazivanja tijela kako bi se spriječilo širenje bolesti. Nije bilo vremena, o sumraku, pripremiti Isusovo tijelo za ukop. Njegovo tijelo je ostavljeno neka trune u budućoj masovnoj grobnici. Neka ga proguta zaborav. Prigodan simbol usuda cijelog ljudskog roda, zar ne. Uistinu, prikladan kraj za bilo koga od nas, na ovome svijetu gdje nema mjesta na koje se može stupiti nogom, a da tu nekome nije posljednje počivalište. No je li takav kraj i njega dostojan?