Danas je pred nama sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa. Zaustavimo se i promotrimo osobenosti te obitelji kako bismo pronašli pouke za vlastitu obitelj. Bog se rađa unutar ljudske obitelji i time pokazuje kako je obiteljski život važan. Možemo uočiti poštivanje osobnih interesa u obitelji – Isus sam odlazi u hram, ne tjeraju ga na to ambiciozni roditelji koji su zaključili da imaju u kući religioznog genija, no on ne bi sam otišao u hram da to nije stil života u njegovih roditelja.

Isus je bio slobodan njegovi roditelji nisu strepili nad njim. Zato tek treći dan primjećuju da nije tamo gdje bi trebao biti. Dug je put do shvaćanja i prihvaćanja roditelja kako su njihova djeca osobe, kako su drukčiji od njih i da im je Gospodin uputio drukčiji poziv, i da je njihov životni put nov, a roditeljima nekada neshvatljiv. Istina, to shvaćanje u sebi nosi opasnost iznenađenja, nekad ono bude i neugodno. Dijete, kao nova i neponovljiva osoba ne ispunjava uvijek očekivanja svojih roditelja. A rijetko se tko pita jesu li ta očekivanja ispravna i poštuju li osobnost djeteta. Ili su očekivanja samo ispunjenje neostvarenih snova i želja roditelja. Ono na čemu bi trebali insistirati roditelji jesu temeljne kršćanske i ljudske vrijednosti, a oblici življenja tih vrijednosti su nebrojene. Zar je neuspjeh da je dijete liječnika npr. vatrogasac? U čemu je tu »promašaj« ili »pogreška« roditelja? Ni u čemu ukoliko je dijete naučilo živjeti svoju vjeru na primjeru roditelja, ukoliko je ucijepilo u svoj svakodnevni život kršćanske vrijednosti koje je vidjelo kod svojih roditelja.

Ovo je još jedna točka u kojoj se vidi kako je roditeljstvo sudjelovanje u stvaranju. Stvorivši čovjeka Bog stavlja sebi drugoga i drukčijega za sugovornika i partnera. Rađajući novi život roditelji se dovode u sličnu situaciju. Rođenje djeteta početak je novog i neponovljivog života. Upravo poštivanje osobnosti djeteta i njegove neponovljivosti temelj je dobrog odgoja.

U svetoj Obitelji komunikacija se temelji na ljubavi. Kad roditelji nalaze Isusa u Hramu ne viču na njega. Govore kako su žalosni i zabrinuti. Uvijek postoji način na koji se može iznijeti problem. I upravo jer je način iznošenja pravi, jer ne proizvodi sukobe nego analizira situaciju i dovodi do rješenja. Takav je i Isusov odgovor. On mirno govori o tome što je njegovo. Umješnost komunikacije u međuljudskim odnosima, pogotovo u obitelji, je ključna. Ona se vježba. To je alat kojim se može postići mnogo dobra, a najprije osobni rast svakoga člana zajednice. Sveta Obitelj nije nam samo primjer i uzor. Budući je dio te Obitelji sam Spasitelj, Gospodin naš Isus, ona nam je i izvor zagovora i milosti. Pouzdanje u milost jest pouzdanje u ispravnost uzora, što je početak ispravnog puta.