Današnji odlomak iz Evanđelja dio je Isusova odgovora sljedbenicima Ivana Krstitelja, koji traže neka se očituje je li On iščekivani Mesija ili ne. Isus pritom ne daje izravan odgovor. Štoviše, izbjegava bilo kakvu definitivnu proklamaciju svoga mesijanskog identiteta. I to mu nije prvi put. U svim evanđeljima može se naći ova ili ona prilika kada Isus ne potvrđuje niti niječe kako nije tek putujući propovjednik ili jedan od proroka, a opet nastupa s takvim autoritetom i vlašću da ne ostavlja dvojbe kako On samog sebe doživljava. Tako nakon ne-odgovora Ivanovim učenicima Isus osuđuje ciničnost i prevrtljivost svojih suvremenika, a onda se i prijeti tzv. ‘neobraćenim gradovima’ duž Genezaretskog jezera gdje je proveo najviše vremena propovijedajući i čineći čuda. Govoreći o bilo kome drugome, takvog bi se otpisalo kao nekog arogantnog skorojevića. Ipak, Isus je drukčiji. Kao što napominje Ivanovim učenicima: njegova djela – sve odreda čudesna iscjeljenja i ozdravljenja – svjedoče za njega.

Isusov javni nastup nije samopromocija. Kod njega nema traga bahaćenju predsjedničkih kandidata u žiži predizborne kampanje. Ta On ne služi sebi, iako govori i istupa kao onaj koji ima vlast, jer njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Isus je silovit i silom se probija naprijed vršeći svoje poslanje, jer kako mu se drukčije probiti kroz ogrezlost ovoga svijeta u opakosti i ravnodušnosti na patnju bližnjega. Starozavjetni proroci, uključujući i Ivana Krstitelja, mogli su tek ‘prorokovati’, to jest upozoravati na nepravdu i buditi otupjelu savjest puka, podsjećajući na nadu koju Izrael baštini po Božjoj vjernosti i obećanjima, ali koja može postati sud i osuda pred Prijestoljem Svevišnjega uslijed čovjekovog otpada i bezočnog raskida svake spone odanosti, poslušnosti i prijateljstva s Bogom. No Isus nije tek još jedan od onih ‘rođenih od žene’ da ga kvarna ljudska narav sputava usprkos najboljim namjerama.

Rođen prije svih vjekova – istobitan s Ocem – On sam sebe ‘oplijeni’, uzveši ljudski lik i obličje čovjekovo (Fil 2, 6-11), ne bi li ustoličio Boga u čovjekovu srcu. Oci i proroci iščekivali su to proslavljenje Božje, evo, uozbiljeno u Isusu Kristu. Tako i najmanji u Kraljevstvu Božjem ostaje neusporedivo ‘iznad’ najvećeg proroka Staroga zavjeta, jer se njegova pravednost pred Gospodinom ne temelji na ljudskoj snazi i izvrsnosti, već počiva na Božjoj sili darovanoj kroz sakramente po posvetnoj milost. I sve to po Kristu, s Kristom i u Kristu, koji je spustio ‘nebo’ na zemlju ostvarivši time Očevu spasenjsku nakanu za čovjeka. Zahvaljujući njemu na svijet se izlijevaju vjera kao povjerenje i nada kao uzdanje nošeni ljubavlju kao činom potpunog sebedarja, ponad smrti, koje krijepi i okrepljuje čovjeka kome grob nije više usud.