Današnje nam Evanđelje govori upravo o jednome smjeru našega života. Kako ćemo u životu Boga nasljedovati u njegovim postupcima, postupati onako kako Bog postupa. Nikako, ne starozavjetno oko za oko, zub za zub, nego praštanje, milosrđe, pa će nam biti oprošteno, iskusit ćemo milosrđe, dobrotu, Božju ljubav. Tko ne zna oprostiti, ne zna ni ljubiti. U  konačnici takvi ljudi obolijevaju, duhovno, duševno i fizički. Završni će sud biti samo Božji odgovor na čovjekovo ponašanje kako sada živimo i djelujemo. Na koncu Bog je uvijek veći od naših djela i postupaka. Ponašati se i postupati kao Otac nebeski. „Budite savršeni kao što je to vaš Otac“. 

Evanđelist Luka izriče Isusov novi nauk: “Budite milosrdni kao što je to Otac vaš nebeski!” Taj Isusov zahtjev stoji kao dopuna Isusovoj zapovjedi ljubavi prema neprijateljima, prema onima koji nas mrze i progone. I to je samo uvod u daljnje Isusove zahtjeve: „Ne sudite, ne osuđujte, otpuštajte jedni drugima, dajte…“

Sve to možemo shvatiti kao nasljedovanje Božje prakse. Kako Bog nama daje, tako i mi uzvraćamo drugima. Bog će nas suditi prema našemu ponašanju. Bog je uvijek veći, milosrdniji, milostiviji, velikodušniji od nas ljudi.

On nas uvijek i u svemu nadmašuje. Bog je jednostavno nenadmašiv. Tim izričajem, „budite milosrdni kao što je to Otac vaš nebeski“ Isus želi nadići sve razlike i prijepore koji vladaju među ljudima. Ne zahtijeva Isus ništa što je  čovjeku strano ni nemoguće, već samo uzvraćanje mjerom koja mu je darovana s Božje strane. Svi smo mi u neku ruku Božji dužnici, koji ne možemo uzvratiti ničim osim svojim životom. Zato je naše pouzdanje u Njega naš dar  Bogu.

Mi trebamo zahvaljivati Bogu za nezasluženi dar vlastitoga života. Jer sve nam  je darovano. Kad to shvatimo onda  možemo uzvratiti drugome sebedarjem u obliku dobrote, bez računice i bez koristoljublja.

Teško je i nemoguće živjeti život u nemilosrđu, nepraštanju, neljubavi, biti zatvoren sam u sebe. Jer nam  život postaje  nesnošljivi pakao. Samo nas ljubav i praštanje mogu spasiti i otkupiti od muka, i ovdje i ondje, na drugome svijetu. Isus nam jasno veli kako nitko nema pravo lomiti koplje nad drugim, druge osuđivati. Svjesni smo kako lako lomimo koplja  i ljude olako osuđujemo,  nabacujemo  im krivnju za koju nisu odgovorni.

Isus  proniče u čovjeka kakav on zapravo jest i što u sebi nosi. Zato Bog i veže svoju milost i dar praštanja s našom sposobnošću i voljom oprostiti, biti velikodušan i širokogrudan prema drugima. Mjerom kojom mjerimo i nama će se mjeriti. Kad bi Bog s nama postupao prema pravdi i pravednosti, bili bismo svi izgubljeni i propali. Nitko ne bi mogao opstati. Bog će oprostiti samo onima koji praštaju, samo će onima koji su milostivi biti milostiv.

Pokušajmo ove korizme usvojiti i na sebe primijeniti, napraviti mjesta u svom životu za pravila koja je Isus naučavao i kako je on postupao. Možda nećemo promijeniti lice zemlje u potpunosti, ali  ćemo imati u svojoj okolini tračak i dašak neba.