Krizna razdoblja su istodobno bolna i plodna. Ne mogu se proživjeti bez straha. Krhkost i snaga, strah i sigurnost, beznađe i nada, sebičnost i altruizam, nepovjerenje i sućut, neprestance smo bačeni od jednog do drugog nepredvidljivog događaja na koji imamo neznatan utjecaj.

Crkva je zaronjena u krizu koja ju nadvisuje i pogađa zapravo onoliko u kojoj mjeri održava intenzivnu vezu s narodom. To znači da mi kao vjernici ne možemo nadvladati krizu ako „pobjegnemo iz svijeta“ ili ako se opkolimo u neku „apstraktnu tvrđavu“ kako bismo zaštitili svoje interese. II. vatikanski sabor kaže jasno: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu“. (Gaudium et spes 1).

Duh puše gdje hoće a njegovu nazočnost prepoznajemo prema stanovitim učincima. U konkretnom iskustvu zrcali se njegova djelatnost i nazočnost. Prva djelatnost Duha je ona koja nas vodi izlasku iz nas samih. To je neka vrsta ekscentričnosti. To znači uperiti pogled u ono što zapravo jest ljudska osoba i što je bit crkvenog poslanja, a to je izgradnja zajedništva. Naš „mali svijet“ nije nevažan. No iz vida ne smijemo izgubiti prvenstvo koje zauzima ljudska osoba: „Sve na zemlji treba biti uređeno prema čovjeku kao svom središtu i vrhuncu» (Gaudium et spes 12).

Ivan Pavao II je govorio: „Čovjek je prvi put kojim Crkva treba ići ispunjajući svoje poslanje. On je prvi i temeljni put Crkve“ (Redemtoris hominis 14). Evo nas dakle u srcu ljudskih susreta na što nas potiče Duh na stvaralaštvo, oslobođenje, pomirbu i jedinstvo čemu je Otac izvor a Isus vjerni svjedok. Pozvani smo čitati u tim ljudskim odnosima pozive i djelatnost Duha.