„Došašće“, kako to sama riječ kaže, znači ‘dolazak’. Mi kršćani iščekujemo ponovni dolazak Isusa Krista u ovaj naš svijet. Crkva o tom dolasku govori na trojak način: (a) govori o Isusovom dolasku Njegovim rođenjem prije 2.000 godina; (b) zatim govori o Kristovom dolasku u našu nutrinu danas, (c) i govori o Njegovom ponovnom dolasku u slavi na kraju vremenâ.

Pitanje je samo, dira li nas kao vjernike svaki od tih Kristovih dolazaka? Dotiču li nas se uopće? Ili bi nam bilo draže, kad bi u posjet doš’o netko drag, netko od rodbine, ili neki od prijateljâ? Ili bismo bili sretniji da dođe neka druga vlast, neki novi društveni poredak? Jer, što će nam Isus? Što mi uopće možemo s Njim? Koja korist od Njega, nama u našem životu?! I bi li Njegov ponovni dolazak išta promijenio ili izazvao nešto novo u našem životu, ili općenito u ovom svijetu?

Mi kršćani u Došašću slavimo dolazak Isusa Krista k nama, slavimo Njegov dolazak u naše srce. A to onda znači, da Isus dolazi i da kuca na vrata našeg srca. Naravno da mi vjerujemo, da je Isus već došao; da je naš Spasitelj prije 2.000 godina zakoračio kao čovjek na zemlju, da bude s nama. I već je dugo tu, zajedno s nama, u našoj je sredini posebno kad slavimo svetu misu, ili kad smo u molitvi zajedno.

Pitanje je samo: doživljavamo li mi Isusa kao Dolazećega, kao Onoga koji je s nama – kad uslijed tolikih užurbanosti u našoj svakodnevici sve češće spoznajemo, da nismo ni tijelom, a kamo li duhom – kod sebe? Jedna afrička poslovica kaže: Bog kuca na moja vrata; no, često se dogodi da me ne nađe kod kuće. Jedan duhovni pisac nadopunjuje ovu poslovicu svojim riječima, kad kaže: „Večeras imam posjet. Nadam se da ću bit’ kod kuće.“

Nažalost, velika je istina, da često nismo ni kod kuće, a nismo ni kod sebe doma. Negdje smo posve drugdje i sa svojim mislima i osjećajima. I jer nismo kod sebe, mi onda ni Krista ne doživljavamo kao Onoga koji ima doći, iako nas naša kršćanska vjera uči – da je naš Spasitelj oduvijek s nama. Pitanje koje Advent stavlja pred svakoga/svaku od nas, to pitanje glasi: hoće li Isus ovog puta stvarno doć’ k nama? Hoće li konačno uspjet’ sa svojim kucanjem? – Il’ ćemo mi i opet prečut’ Njegov dolazak?

Iz latinske riječi „advenire“ izvodi se riječ advent – ‘dolazak’ – ali i riječ ‘pustolovina’, ‘avantura’, doživljaj. Kad Bog dođe k nama, onda bi to za nas uistinu i trebao bit’ doživljaj. Jer sve ono naše svakodnevno, posivjelo – u takvom susretanju s Bogom poprima jedno toplije i ljudskije lice.

Naslušali smo se toliko pričâ i primjera, gdje se govori o tome, kako netko očekuje Božji dolazak, kako pripravlja svečan objed. I tom bi se onda susretu uvijek ispriječio netko drugi: siromah koji kuca i moli za pomoć, netko drugi koji nas svojom pojavom samo smeta; jer, kako to oni ne vide, da se mi pripremamo za Božji dolazak!

A što čini Bog? Bog se uvijek preobuče kad k nama dolazi; zaogrne se u kaput, ili uzme lik siromaha i onih koji su u potrebi. A mi ljudi, mi smo uvijek opčinjeni onim svojim slikama o Bogu; zato nam se i dogodi da vrlo često previdimo Božji dolazak k nama. Previdimo ga zato, jer mi Boga želimo imat’ prema svojoj mjeri, onako kako si Ga mi zamišljamo.

I zato se i trudimo na pogrešan način, i čekamo ono nešto izvanredno – a ne primjećujemo da Bog svakodnevno dolazi k nama, da nas susreće u ljudima koji su u potrebi, susreće nas u ljudima koji nam dan čine radosnijim; k’o što je i Isus radostan kad u današnjem Evanđelju pun ushićenja izgovara: Slavim Te, Oče, Gospodaru neba i zemlje…

Stoga, ne zaboravimo, da bi svaki susret s drugim čovjekom za nas trebao bit’ nešto posve izvanredno, pravi doživljaj, advent. – Svako susretanje s drugima zapravo je Božji dolazak k nama. – I taj dolazak Božji bit’ će poseban onda, kad se za njega posve otvorimo. Bog dolazi k nama u svakom trenutku, tako su govorila i naša subraća dominikanci, srednjevjekovni rajnski mistici: Meister Eckhart, Henrich Seuse, Ivan Tauler…

Pitanje je samo, primjećujemo li mi Njegov dolazak? Vrijeme Došašća, u koje smo zakoračili, ono želi izoštrit’ naše poglede, učinit’ osjetljivijim naš sluh, kako bismo vidjeli više i dalje od onoga što je na površini – te kako bismo u osluškivanju Božje riječi čuli dublje od one naučene i uhodane buke svakodnevice.