Današnje evanđelje se ponajprije vrti oko Petra i može se promatrati kroz njegova tri postupka koji su bremeniti kako značenjem tako i asocijacijama na čitavu njegovu osobnu povijest s Isusom, a koja posvjedočena u evanđeljima onda postaje uzorak onog ‘puta’ nasljedovanja Krista kojim hodi svatko od nas.

Petar odlučuje otići ribariti. Ova prva odluka je zbunjena i besciljna. Zašto su Petar i neki od drugih učenika, izgleda svi Galilejci, napustili Jeruzalem prije Kristova uzašašća i Duhova? Ostaviti kuću i posao, kao i obitelj, na skoro dva mjeseca malo tko može učiniti bez ozbiljnih posljedica. Osim što treba prehraniti obitelj, također valja i plaćati poreze. Uz to, ni Jeruzalem kao hodočasničko središte jamačno nije bio jeftin grad za posjetitelje, svakako ne za galilejske ribare. Tako, nije teško pretpostaviti zašto su se učenici vratili kući. Ipak, ne znači da se radilo o ispravnoj odluci, pogotovo, nakon ne jednog već dva susreta s Uskrslim Kristom. Nakon uskrsnuća, svijet nije više isti. Ne vrijede više stara pravila. Smrt više nije neminovna. Nitko tko je tome posvjedočio i prihvatio novu stvarnost, ne može se vratiti na staro. Kao što se uostalom i vidi iz toga što učenici nisu ulovili nijedne ribe cijele noći. Njihov odlazak u ribolov je promašen i besplodan, jer ne mogu ni zanijekati ni ostaviti po strani Isusove riječi: “Hajdete za mnom i učiniti ću vas ribarima ljudi” (Mk 1,17). Tek kad poslušaju Uskrsloga i “bace mrežu na drugu stranu”, time simbolično odustajući od svoje zabludjelih nakana i tlapnji koje su gajili dok su slijedili Isusa prije presudnih događaja u Jeruzalemu onih dana, otvaraju im se oči. Ako im dotada nije bilo jasno kako mimo Krista nema života, jer On je Put, Istina i Život, onda je sve ono mnoštvo ribe koje ne mogoše izvući svakako poslužilo da podcrta očito.

Petar se baci u more. Asocijacije koje iskaču u ovom trenutku su mnogobrojne i znakovite. Na pamet odmah pada onaj Petrov zahtjev na Posljednjoj večeri neka ga Isus čitavog opere, a ne samo noge (usp.  Iv 13,9). Potom, Petrov neslavni pokušaj hodanja po vodi usred oluje koji je propao uslijed njegove malovjernosti (usp. Mt 14,31). I konačno, sam čin krštenja uranjanjem, eto, “da tako ispunimo svu pravednost” (Mt 3,15). Petrov skok u more se isprva čini spontanim i impulzivnim. No evanđelje ističe kako se prethodno obukao. Iza te nakane se itekako krije predumišljaj, jer nitko olako ne odlučuje obučen preplivati 150 metara (tj. 200 lakata). Valja naglasiti, Petar ovdje itekako riskira utapanje. Natopljena odjeća koja ga vuče prema dolje, na dno, u crni bezdan ispod površine vode, predstavlja njegov teret trostrukog zatajenja u predvečerje Isusove muke i smrti, breme krivnje uslijed pronevjere odanosti i prijateljstva u trenutku kukavičluka koji je Petru otkrio svu bijedu njegovih taštih busanja u prsa i ispraznost skrivenih ambicija. Ta gesta pokore poziva i nas neka preispitamo svoju savjest, kako mi izdajemo Kristovo povjerenje i na koji način lažemo sami sebi da ostajemo vjerni i predani. Ipak, Petar pliva ususret Kristu i ne pokušava sakriti svoj stid i sramotu poput Adama (usp. Post 3,10), već je u njemu na djelu Božja milost da ne robuje grijehu (usp. Rim 6). Sad samo ostaje suočavanje s Uskrslim ne bi li razderao srce svoje, ali ne u nekom uzaludnom mazohističkom činu samoprijekora, nego da ga Krist iscijeli i teret grijeha zamijeni svojim bremenom lakim i jarmom slatkim (usp. Mt 11,30).

Petrovo pomirenje s Kristom. Grčki izvornik evanđelja nedvojbeno daje do znanja da su se Krist i Petar u tom trenutku, na obali Tiberijadskog mora, izmirili zato što tekst koristi isti termin “anthrakiam” za “žeravicu” (Iv 21,9) koji se spominje pri opisu Petrova zatajenja u dvorištu kuće Velikog svećenika (usp. Iv 18,18.25-27). I tamo, dok sjede oko žeravice, Isus oslovljava Petra njegovim starim imenom ne bi li naznačio onaj neizrečeni jaz koji se još uvijek nalazi između njih. Došao je presudni trenutak kada se Petra mora suočiti s posljedicama svojih riječi i postupaka. Oči u oči s onim koja je zatajio, od koga je pobjegao i koga je ostavio neka se suoči sa smrću sam. Napušten. No zadovoljština koja se od Petra očekuje nije ni isprika ni bilo koje oblik izvanjskog kajanja. Zapravo, ništa manje nego sam život koji je htio sačuvati zanijekavši svoga Učitelja i Spasitelja. Poezija Isusovih pitanja i Petrovih odgovora ponešto se gubi pri prijevodu s grčkog jezika. Kad Isus pita: “Šimune Ivanov, ljubiš li me?”, koristi glagol ‘agapeo’ koji implicira sebedarnu ljubav koja žrtvuje sve za ljubljenoga. Petar, odgovarajući: “Da, Gospodine, ti znaš da te volim!”, koristi glagol ‘phileo’ koji označava bratsku ljubav. Tek u posljednjem, trećem pitanju Isus koristi isti izraz kao i Petar čime daje do znanja da je Petru oprošteno i kako su sad opet braća, pomireni i izmireni. Krist ne traži recipročnu zadovoljštinu za Petrovu izdaju – trojako kajanje za trostruko zatajenje. Takvo što je nemoguće. 

Šimun, voljna žrtva svoje preuzetnosti, često častohlepan i nerijetko prevrtljiv, naučio se poniznosti, a time i poslušnosti Kristovu vodstvu. Tek nakon što, suočen s posljedicama svojih mana i proturječnosti, dopušta Isusu da ga “slomi” ne bi li umro sebi i nanovo se rodio odozgor. Tek tada ribar Šimun uistinu postaje Petar i dostojan da mu Krist povjeri pastirsku, dušobrižničku službu koju će ispuniti tek kad nasljedujući Kristov primjer predadne svoj život za mnoge.