Riječi iz Zaharijnog Hvalospjeva govore nam o spasenjskim djelima Mesije, kojeg su proroci stoljećima navještavali. Prožeti su nadom i povjerenjem, kako bi opisali savez sklopljen s Abrahmom, po kojem je sve ispunio, sve ono što je obećao „na usta svetih proroka svojih dovjeka“ (Lk 1,70), da će se pojaviti prorok Ivan i pripraviti put Mesiji, koji će biti mlado sunce s visine, koje obasjava sve one u tmini i sjeni smrti.

Ako gledamo ovaj Hvalospjev previše moralno on gubi svoju vitalnost. Ako bi ga se izlagalo emocionalno, postao bi sentimentalan i neozbiljan. Možemo ga usporediti s drugom poslanicom Korinćanima: „Slava u slabosti“ (2 Kor 2,14 – 6,13), sila i snaga duha Božjega, koja osposobljava za službu apostola nasuprot svim tegobama i nevoljama. Ivan Krstitelj koji je preteća „mladom Sunce s visine“ (Lk 1,78), svijetli je primjer te službe novoga zavjeta.

Zahvaćen milošću i radošću da je dočekao rođenje svoga sina, Zaharija proriče po Duhu svetom tješitelju, spasenjska djela mesije, njegovu apostolsku službu. Šireći Kristov miomiris, kako piše u poslanici Korinćanima. „Da, Kristov smo miomiris Bogu i među onima koji propadaju: ovima miris za smrt, onima miris iz života za život“ (2 Kor 2,15).

Tko nam daje to pouzdanje i snagu za tu službu? „Duh Boga živoga u našem srcu, preporučuje nas za tu službu“ (2 Kor 3.1.3-4). Zaharija sam svećenik, prosvijetljen do neshvatljive znanosti, osnažen za silno djelovanje, ali i bačen u tamu i neizvjesnost, koji je po poticaju anđela, pimio radosnu vjest i predao se u molitvu.

Slava u slabosti, kako je naziva pismo, koje Pavao piše zajednici u Korintu, osvrt su na njegove nevolje, koje je sam doživio: „Pisah vam uistinu uz mnoge suze, iz velike nevolje i tjeskobe srca, ne da se ražalostite, nego da upoznate moju preveliku ljubav prema vama.“ (2 Kor 2,4).

Crkveni naučitelj mistike, Ivan od Križa, to mukotrpno iskustvo, koje dijele sv. Pavao, Zaharija i Elizabeta, naziva „Tamna noć“, kao duhovni uspon prema duhovnom savršenstvu, kroz izgradnju nutrine, kako bi se osnažilo u otporu i odricanju duhvonih i tjelesnih potreba. Apostol Pavao navodi u svom pismu apostolske tegobe i nade (2 Kor 4, 7-16): Ako se naš izvanjski čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilno, sve obilatije, breme vječne slave.

Iskustvo te duhovne sile u nevoljama i poteškoćama, obuhvaćalo je Zahariju sve jače, te se odlučio povući u tišinu i sabranost. Iz tog Božjeg samopriopćenja, spoznaje potvrdu za samilost i sućut, i posvetu budućem naraštaju svoga Sina „drugog Ilije“ i „mladog Sunca s visine“ (Lk 1,79)

Potvrdu za tu preobrazbu u poslanici Korinčanima nalazimo kao sjaj slave na licu: A svi mi, koji otkrivenim licem odražavamo slavu Gospodnju, po duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu (2 Kor 3,18).

Na kraju nam se nameće pitanje: možemo li uopće razumjeti sposobnost za apostolsko služenje? Je li jednima lakše, a drugima teže shvatiti objavu? Ili drugačije rečeno, zašto se milost istodobno objavljuje u slavi, a prekriva u slabosti? Možemo odgovoriti: naše blago imamo u zemljanim posudama, da izvanredna snaga bude očito Božja, a ne od nas (2 Kor 4,7).