Iziđi!

Evanđelje i prispodobe nisu zapisane samo da bismo ih čitali, nego da bismo ih živjeli. Današnje Evanđelje o Lazaru ne govori samo o čudu iz prošlosti, nego o stvarnosti koja se tiče svakoga od nas. Otkriva dvije velike istine, postoji uskrsnuće tijela i postoji uskrsnuće srca.

Uskrsnuće tijela dogodit će se u „posljednji dan“. O tome nas uči naša vjera i nada. Ali uskrsnuće srca – ono se može dogoditi već danas. I upravo o tom uskrsnuću govori današnja Božja riječ.

U prvom čitanju prorok Ezekiel vidi dolinu punu suhih kostiju. To nisu samo kosti – to je slika naroda koji je izgubio nadu. Ljudi govore „Uništena je nada, nema je više u nama.“

Ali Bog odgovara: „Otvorit ću vaše grobove… udahnut ću u vas svoj dah i vi ćete živjeti.“ Ne radi se ovdje samo o konačnom uskrsnuću na kraju vremena, nego o uskrsnuću srca – uskrsnuću nade, vjere i života već sada. Suhe kosti oživljavaju, ustaju i postaju velika vojska. To je narod koji ponovno počinje vjerovati i živjeti.

Iz vlastitog iskustva znamo da čovjek može biti „živ, a mrtav“. Ne govorimo samo o smrti duše zbog grijeha, nego i o nečemu još dubljem: o smrti srca. To je stanje kada nestane životne energije, kada nestane nade, kada više nema želje za borbom, za ljubavlju, za životom.

Koliko ljudi danas živi svoju vlastitu smrt, neuspjeh. Nakon propalog braka, prevare, bolesti djeteta, gubitka posla, borbe s ovisnostima, depresije… Tada se čovjek osjeća kao Lazar u grobu – zatvoren, nemoćan, bez izlaza.

Evanđelje nam dolazi kao zvono uskrsnog jutra. Isus dolazi na Lazarov grob i govori: „Lazare, iziđi!“ To nije samo poziv jednom mrtvacu. To je poziv svakome od nas.

No prije nego što Lazar izlazi iz groba, njegove sestre pozivaju Isusa. One znaju da same ne mogu učiniti ništa. Često dođemo do točke gdje ljudska riječ, savjet ili utjeha više ne pomažu. Koliko god bili dobronamjerni ljudi oko Marte i Marije, njihova prisutnost nije mogla promijeniti situaciju. Trebao je doći Isus.

I nama je potreban taj isti vapaj: „Gospodine, dođi! Hitno!“

Pnekad čovjek koji pati nije sposoban ni moliti. Kao da je već u grobu. Tada smo pozvani učiniti ono što Lazarove sestre nisu mogle – dovesti Isusa jedni drugima.

Isus je svojim učenicima rekao: „Liječite bolesne, uskrisujte mrtve.“ To ne znači da ćemo svi činiti tjelesna čuda. To znači da smo pozvani oživljavati srca – donositi nadu tamo gdje je nema, vjeru tamo gdje je ugašena, ljubav tamo gdje je umrla.

Sjetimo se prispodobe o izgubljenom sinu. Otac kaže: „Ovaj moj sin mrtav bijaše i oživje.“ Sin nije bio fizički mrtav, ali mu je srce bilo izgubljeno. To je uskrsnuće na koje smo svi pozvani – uskrsnuće života u srcu.

Braćo i sestre, među djelima milosrđa naučili smo na katehezi – mrtve pokapati. Ali današnja Isusova riječ iz Evanđelja podsjeća nas da postoji i drugo djelo – mrtve uskrsivati – one koji su duhovno klonuli, koji su izgubili nadu, koji su zatvoreni u svoje „grobove“.

Zato danas molimo Gospodina da uskrsne ono što je u nama umrlo, da udahne svoj Duh u naše suhe kosti, da nas izvede iz naših grobova.

I da nas učini ljudima koji drugima donose život.

Amen.