Tijek događanja uvijek je jedan te isti: Isusov živi lik stoji tu pred ljudima, kao utjelovljenje mesijanske stvarnosti. Njegova riječ ispunjena je snagom duha. Oko nje lebdi snaga čudesna. Slušatelji bi se trebali otvoriti i postali bi prosvijetljeni. Morali bi se prepustiti njemu, kako bi se očitovala istina u svoj punini. Ali upravo oni to ne žele učiniti; oni se radije zatvaraju; i iznevjere svoju nutrinu. Oni ne dopuštaju da Gospodin dođe k njima, da bude ono što tvrdi da jest, već ga pokušavaju uvući u vrtlog zemaljske tradicije i politike.

Što je zakon? To pitanje trebamo postaviti, da bi bolje razumjeli Pavla i shvatili sudbinu Gospodina. Tisuće godina nakon počinjenog istočnog grijeha i objave Abrahamu, Bog ponovno preko Mojsija sklapa savez – na temelju deset zapovijedi datih na Sinaju, s izabranim narodom. On im običaje spasenje i milosti – ali sada ne u slobodnoj vjeri, nego po zakonu.

Učitelji zakona i pismoznanci žele uvijek Isusa prikazati kao onoga, koji će iznevjeriti zakon, jer samopriopćenje Božje, koje se zrcali u tom zakonu prepisuje sebi, kao moć i slavu Mesije, a sam se ne drži zakona. Kada farizeji u prispodobi prepoznaju iskrivljenost svog tumačenja zakona; spoznaju kako su njihova htjenja i sva muka uzaludna. Oni  spoznaju, kako je spasenje nemoguće postići vlastitom snagom i ispunjavanjem zakona. Iskusili su, kako je spasenje moguće samo u vjeri i milosti, i da se samo onaj tko spasenju ide u susret, tim putem može doći do njega. Tako je Pavao postao navjestitelj kršćanske slobode, i protiv svega što znači „Zakon.“

Povijest zakona je velika opomena. Opasnost da se unutarnje zamijeni izvanjskim; opasnost protuslovlja između svjetonazora i riječi; opasnost od toga da u svoje ruke uzmemo pravo na Božju slobodu, opasnost od onoga što je Krist predbacivao farizejima. Isus zna za milosrđe Oca, a u prispodobi o izgubljenom sinu, otkriva izvor milosrđa u Bogu Ocu. Farizejima je slovo „slovo zakona“ koje ubija, a otajstvo neizgarajućeg grma (Izl 3,2) duh koji oživljuje“ (2 Kor 3,6), jer Mojsije u gorućem grmu prepoznaje otajstvo Božjeg milosrđa: jer je korijen ljubavi u Bogu.

No Isus potvrđuje svoju smrt i uskrsnuće u prispodobi. Sami psalmi zrcale njegovu pashalnu dramu – Muka – Smrt – Uskrsnuće, jer jasno izražavaju trojstvenu i kristološku značajku. Sve od Krista vuče svoje podrijetlo, jer u Kristu nalazi svoj pun izražaj, jer po Kristu u Duhu vodi k Ocu.“

Isus svojim odgovorom otkriva im ono najbitnije, ali farizeji ne priznaju poraz svojih pitanja, jer poraz povlači sa sobom povredu ponosa, novu mržnju i čekanje sljedeće prilike za osudu Isusa.