Možemo pretpostaviti kako u prispodobi današnjeg evanđelja Isus opisuje situaciju kojoj ne jednom svjedočili mnogi njegovi slušatelji. Naime, u jeruzalemskom Hramu su se dva puta na dan prinosile žrtve okajnice – prolivena je krv jaganjca umjesto krvi grešnika, onoga čija je krivnja što je svojim postupcima svjesno i slobodno unio zlo u svijet. Nije ovdje riječ o zadovoljštini koju krivac nudi umjesto da primi zasluženu kaznu, kao da se plaća globa. Takvo tumačenje pripada rimskoj religiji iz koje su došli mnogi obraćenici iz poganstva uslijed Pavlova misionarskoj djelovanja. Židovska perspektiva je ponešto drukčija, sirova: u žrtvi se jaganjčeva krv prolijeva kao zamjena za krvnu odmazdu. Do dana današnjeg na Bliskom istoku bilo kakva povreda ili uvreda se rješava krvnom odmazdom. Kako proglašava Knjiga Izlaska: „Bude li drugog zla, neka se dâ: život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu.“ (Izl 21,23-25) Ili pak Levitski zakonik: „Tko ozlijedi svoga bližnjega neka mu se učini kako je on učinio: lom za lom, oko za oko, zub za zub – rana koju je on zadao drugome neka se zada i njemu.“ (Lev 24,20) U tom kontekstu treba razumijevati prispodobu koju Isus iznosi pred nas. Farizej i carinik mole u Hram dok traje žrtva koju svećenik prinosi kao okajnicu za grijehe naroda na oltaru pred Svetištem.

Sljedeće što svakako trebamo imati na umu jest obrat teze kojim je Isus šokirao i vrlo vjerojatno sablaznio svoje slušatelje. Upravo zbog Isusa danas imamo ponešto iskrivljenu predodžbu o farizejima kao o licemjerima i protivnicima istine Evanđelja koje naviješta Isus. No u Isusovo vrijeme je farizeje zasluženo pratila reputacija pobožnih ljudi i pravednika. Baš kao što je carinike zasluženo smatralo korumpiranima i kolaboracionistima s rimskim okupatorima. No Isus ne sudi ljude po tome kakvima se doimaju izvana. Krist sudi srca ljudi. I današnje evanđelje se bavi upravo time što otkrivamo Bogu u molitvi o sebi, onu istinu u koju vjerujemo i koja nam oblikuje percepciju: kako vidimo druge ljude i kako tumačimo Božje milosrđe.

Farizej tako moli ‘uspravan’. Drugim riječima, ne kleči. Samo ovom jednom riječju Isus ocrtava scenu gdje podno žrtvenika mnoštvo kleči, neki se čak klanjaju čelom do poda, dok jedan farizej usred svih stoji iznad svih i gleda ih svisoka, kako metaforički, tako i doslovno. Sam njegov položaj tijela odražava što misli od drugima, svojim bližnjima i odaje sadržaj njegove molitve. Čak i kad se obraća Bogu, on se bavi sobom samim i samozadovoljno uživa u svojim vrlinama. Pretpostavlja da su svi oko njega grešnici i uspoređuje se njima ne bi li u Božjim očima sebe uzdigao na njihov račun. Pritom ostaje slijep na vlastitu oholost, koju Gospodin itekako vidi. Ipak, ne treba zanemariti kako je njegova molitva barem iskrena, iako nevaljana. Ne treba zaboraviti kako je Krist postao čovjekom ne bi li došao bolesnima, a ne zdravima. Veličina Božjega milosrđa očituje se u tome što Gospodin ovom prispodobom, koju također slušaju upravo takvi farizeji, pokušava potaknuti svoje slušatelje na iskreno pokajanje i obraćenje. Bog ne uskraćuje svoju milost nikome, osim onima koji ju odbijaju.

Slično tome, ni carinika ne treba promatrati kao primjer na koji se treba ugledati. Istina, carinik se zaista iskreno kaje i njegova molitva je u tom smislu valjana. No, ne treba ni zaboraviti kako carinik itekako imam razloga za kajanje i strah pred Bogom. Riječ je o čovjeku koji se pri ubiranju poreza bogati na račun drugih, napose siromašnih, uzimajući kroz razne namete više nego što zakon propisuje. Kao i farizej, carinik je također iskren pred Bogom u molitvi. Ipak, za razliku od farizeja, carinik se učinio ranjivim pred Gospodinom suočavajući se sa istinom o sebi. Farizej u svojoj molitvi izlaže Bogu kako bi on htio da ga se vidi. Carinik prihvaća Božje mišljenje o sebi, mjeri se po kriteriju beskompromisne pravde i preobilja milosti Božje. Vjerujem kako smo svi imali takvo iskustvo molitve, kad nam je jasno kakvi smo u Božjim očima i jasno nam je da smo potrebiti obraćenja, ali odgađamo tu itekako nužnu promjenu, bilo iz sladostrašća prema svojim grijesima, bilo iz straha od neuspjeha.

Na primjeru carinika koji se gorko kaje trebali bismo prepoznati kako je Božje milosrđe za nas očituje kao Božje povjerenje u nas da se možemo suočiti s istinom o sebi, pokajati se i odvažiti na promjenu, na obraćenje. Štoviše, pokajati se zato što smo prepoznali istinu o sebi već je samo po sebi velika stvar. Ne zaboravimo, ni najveći zločinac ne misli loše o sebi ni ne vjeruje da čini nešto zlo te uvijek ima opravdanje za svoje zločine. Čovjek ne bi mogao trpjeti sebe ako ne bi vjerovao da živi u skladu s istinom i pravdom, kao i da barem nastoji uvijek čini dobro. Ukratko, savjest određuje i usmjeruje čovjeka. Prokletstvo grijeha jest zamućivanje istine i utišavanje savjesti. No Bog vjeruje kako bez obzira na sve čovjek još uvijek nije izgubljen i ako čuje istinu – zato Isus naviješta Evanđelje, tj. otkrivenje Istine – prepoznati će laži u koje je vjerovao o sebi i drugima, pokajat će se i obratiti (prema Istini). Bog je optimist po tom pitanju. Mi također trebamo biti optimistični, odnosno usuditi se nadati da su obraćenje i oslobođenje od laži grijeha mogući. Time nasljedujemo Isusov primjer koji je ovu prispodobu izrekao pred farizejima i carinicima nadajući se da će doprijeti do njih i privesti ih u Kraljevstvo Božje. „Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.“ (Mt 18,14)