Točno je da mi ljudi, mi živimo od uspomenâ; ali one ne žive u albumima, nego u našem srcu. Pojave se iznenada, poput svjetla koje obasja ono što dugo nismo gledali. U sebi nose više od sjećanja: nose dušu, iskustvo, znak… Tijelovo je naša kršćanska proslava jedne takve uspomene, ali ne bilo koje. To je spomen koji nadilazi svaku našu ljudsku memoriju. U znaku kruha i vina prisutan je sâm Isus Krist, i to ne kao podsjetnik, nego kao živa prisutnost. Euharistija nije simbolika prošlosti, nego predokus vječnosti.

U prvom čitanju susrećemo Melkisedeka, kralja i svećenika, koji Abramu iznosi kruh i vino. Crkva u tom drevnom činu prepoznaje najavu Euharistije: svećenik Boga Svevišnjega iznosi kruh i vino, blagoslivlja i daje. Tako se već na pragu Biblije nazire ono što će se u punini ostvariti u dvorani Posljednje večere, i nastaviti sve do naših oltara, naših euharistijskih okupljanja danas.

Sveti Pavao u drugom čitanju ne iznosi nove ideje, nego nam prenosi što je primio: „Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.“ Taj spomen (anamnesis) nije tek prisjećanje, već učitavanje prošlosti u sadašnjost. Euharistija je živa stvarnost u kojoj sudjelujemo, obnavljajući Kristovo djelo spasenja – muku, smrt i uskrsnuće.

U evanđeoskom prizoru umnažanja kruha, Isus ne hrani samo tijelo, nego stvara zajednicu. Ne daje hranu „za ponijeti“, nego okuplja ljude. To je srce Euharistije: davanje iz ljubavi i stvaranje zajedništva. Na riječ Učitelja Isusa: „Podajte im vi jesti!“, rađa se logika Kraljevstva: dijeljenje, zajedništvo, milosrđe. Kruh koji se lomi postaje Kruh života za tisuće.

Sveti znak slomljen i pre-lomljen, a što je s našim srcem? Onaj ne-davni događaj u našoj crkvi sv. Jeronima, ovdje u Rijeci, to nas duboko pogađa: netko je razbio raspelo, odlomio Kristovu ruku i pokušao provaliti u škrabicu za milostinju. Raspelo je razlomljeno, ali još je dublje ranjen osjećaj za sveto. Vjerujem da to nije bio čin nikakve ideološke mržnje, ali jest čin duhovne sljepoće. „Imali su oči, ali nisu vidjeli…“ Na ovako velik dan, kakav je Tijelovo, euharistija nas poziva da ponovno progledamo; da ne dopustimo da Krist ostane razlomljen samo na oltaru, dok su naši životi razbijeni, sebični, otuđeni, mlaki…

Euharistija je više od svetog obroka. Današnje društvo izgubilo je osjećaj za blagovanje. Sve je postalo „fast food“, privatnost, ubrzanost. Euharistija nas poziva da budemo obitelj, jer Isus ne hrani pojedince, nego okuplja braću i sestre. U Bibliji je zajednički stol svetinja. Onaj s kim blaguješ, ne može ti biti neprijatelj. Zato Juda, koji je blagovao s Isusom, a potom ga izdao, ostaje simbol izdaje. A pozvati za stol onoga s kim si u sukobu, to je čin pomirenja. Euharistija je upravo to: poziv na obraćenje.

Isusove riječi: „Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu“, nisu tek nekakva puka pobožnost. Ne, nego su pozivnica, a svaki poziv traži odgovor, ne samo dolaskom na pričest nego i životom koji postaje Euharistija: život dijeljenja, slavljenja, opraštanja… Kad iziđemo iz crkve, Tijelovo tad ne završava. Jer Isus ne ostaje u pokaznici. Isus ide s nama. korača zajedno s nama, u nama je i djeluje kroz nas. Zato neka Euharistija ne bude samo sveta misa, nego sveta stvarnost našeg svakodnevnog života.