Današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije sačinjava poruku utjehe narodu koji je izdržao mnoge godine progonstva. Prorok najavljuje da će Bog uskoro djelovati kako bi ih vratio kući. Ponašat će se kao pastir koji „jaganjce nosi u naručju“.

Evanđelje se nadovezuje na sliku Boga koja se nalazi u prvom čitanju, ali ide i malo dalje. Isus govori o pastiru koji uočava da jedna ovca u stadu od stotinu zaluta, i koji je dovoljno zabrinut za tu jednu ovcu da je krene tražiti, iako to znači ostaviti devedeset i devet bez nadzora. Ovom je pastiru važan jedan, a ne samo mnogi. Pastir je slika Isusa koji se u evanđeljima uvijek prikazuje kako se druži ne samo s mnoštvom nego i s pojedincima. Riječima evanđelja, on je Dobri pastir koji poznaje svoje ovce po imenu.

Svi se možemo „izgubiti“ u ovom ili onom obliku u različitim razdobljima naših života. Idemo nekim putem koji nas ne vodi u pravom smjeru, ili nas neke okolnosti, nad kojima nemamo kontrolu, bace niz vodu. Kada se to dogodi, Krist nas traži, vrlo često i preko nekog dobrog pastira. Zato je priča o pastiru koji napušta devedeset i devet ovaca kako bi otišao u potragu za onom koja je zalutala slika je Isusove brige – ne samo njegove brige dok je hodao Galilejom, nego i njegova djelovanja u današnjem svijetu. Djelovanja njegovih učenika i danas. Gospodin nas poziva u zajednicu, ali njegov je odnos s nama duboko osoban.

Zato su Gospodinu potrebni pastiri poput ovoga kojega opisuje u evanđelju kako bi izrazio svoju požrtvovnu ljubav ovome svijetu. Poziv za takvo djelovanje upućen je svakom kršćaninu i od njega nitko nije izuzet. Ponekad smo možda pozvani da mi nekome budemo taj pastir. U drugim trenucima života mi možemo biti ti kojima je potreban takav pastir. Došašće je pravo vrijeme u kojem ćemo, osluškujući i živeći poticaje evanđelja, prepoznati glas Dobrog pastira koji nas zove da ga pronađemo i slijedimo u svom životu.