Ustinu, zna Otac naš što nam treba i prije nego ga zaištemo, stoga nam je bolje slaviti ga i častiti “u duhu i istini” (Iv 4,23-24) sa svim pouzdanjem da povjerenje naše i povjeravanje nije uzalud. Ta nismo li udovi Kristovi? Zar nismo hram Duha Svetoga? Nije li srce čovječje, čiste i iskrene nakane, najdraže prebivalište Svevišnjemu?

Neka se onda, ponad blebetanja i ponavljanja napamet naučenih riječi, iz naše nutrine izliju rijeke žive vode vlastitih riječi, uzdaha i vapaja (usp. Iv 7,38) za pravdom i pravičnošću koji su podnožje trona Gospodnjeg (usp. Ps 97,1). Ta prijestolje njegovo jest Križ podno kojeg uzdižemo ruke iskajući milosrđe i sud prav, ali ne i osudu.

Pomolimo se:

“Oče naš koji jesi ponad obzorja,
Blagoslovljeno Ime tvoje!
Ustanovi Kraljevstvo svoje!
Suverena volja tvoja,
kako na Prijestolju Svevišnjega,
tako u ovom zemljanom čovjeku,
koji ti se klanja u duhu i istini!
Kruh naš euharistijski svaki dan nam daj!
Otpusti nam grijehe naše,
kako i mi jedni drugima uzajamno praštamo!
Ne ostavi nas na nemilost Zlu,
izbavi nas ispod vlasti Smrti!
Po Kristu, Sinu tvome, Gospodinu našemu,
zalogom njegove žrtve Tijela i Krvi, duše i božanstva,
na križ uzdignuta za otkupljenje svijeta!
Amen.