Današnji evanđeoski ulomak dolazi neposredno nakon čudesnog događaja – uskrišenja Lazara. To je znak koji je među nazočnima izazvao podjele: neki povjerovaše u Isusa, dok su drugi otišli farizejima i glavarima svećeničkim donijeti vijest o tom znaku. U središtu teksta nalazi se savjetovanje Velikog vijeća (Sinedrija), koje iz straha za vlastiti narod i vlast odlučuje – Isus mora umrijeti.

Najdublja teološka dimenzija ovog teksta otkriva se u riječima velikog svećenika Kajfe, koji nesvjesno proročka kaže: “Bolje je da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne.” (Iv 11,50) Evanđelist odmah dodaje da to Kajfa nije rekao sam od sebe – bio je veliki svećenik te godine i tako je nesvjesno prorokovao Isusovu otkupiteljsku smrt. Kajfa ne zna da prorokuje. Bog koristi čak i one koji mu se suprotstavljaju da bi ostvario svoj plan spasenja. Ovo je veliki znak utjehe: Božja volja se ostvaruje, čak i kroz ljudsku zloću. Bog je suveren i vodi povijest prema uskrsnuću, iako put vodi preko križa. Kajfine riječi, iako izrečene iz političke logike i straha, u Božjoj providnosti postaju proročki navještaj otkupljenja.

U ovom odlomku jasno se vidi sukob dvaju svjetova: svijeta vjere i povjerenja u znakove koje čini Isus i svijeta moći, kontrole i straha od gubitka položaja i vlastitih naviknutih obrazaca ponašanja. Veliko vijeće razmišlja logikom, ako se ovako nastavi, svi će povjerovati u njega i doći će Rimljani, i uništiti narod i mjesto. To je logika samoodržanja i zatvorenosti za milost. Isus, međutim, ide svjesno prema svojoj muci. On ne bježi, svjestan da njegov, odnosno čas našeg otkupljenja i njegove proslave ubrzo dolazi.

Zamislimo scenu: Lazaro je uskrsnuo. Ljudi su vidjeli čudo. Nebo se otvorilo. Smrt je pobijeđena pred njihovim očima. I umjesto slavljenja, slijedi vijećanje o ubojstvu Isusa koji je učinio to čudo. Pokušajmo se mi staviti u tu situaciju na mjesto farizeja. Da li bismo i mi reagirali poput njih? Zapitaj se kako reagiraš kad vidiš čuda koja Bog danas čini? S vjerom? Ili strahom da će mi ono promijeniti život ako u njih povjerujem ?
Zapitaj se jesi li otvoren za Isusove znakove u svakodnevici, ili ih doživljavaš kao prijetnju svojoj “udobnosti”? Zapitaj se što u tebi mora “umrijeti” da bi mogao zaživjeti novim životom kojeg Krist daruje i na koji te poziva?

Vjeruješ li da Bog može iz zla izvesti dobro – čak i onda kada ne razumiješ trenutačnu tešku situaciju? Vjeruješ li da je Bog ipak Onaj koji vodi ljudsku povijest i ljudska slabost, zloća i grijeh neće imati posljednju riječ u ljudskoj povijesti? Molimo za takvu vjeru i da uspješno prepoznamo čudesa koja Bog i danas čini te otkrivamo znakove njegove prisutnosti u našoj svakodnevici. Gospodine Isuse, koji si svojim čudesima pozivao na vjeru, a bio odbijen i osuđen, daj mi srce koje vidi Tvoje znakove i ne boji se promjene.

U trenucima kada me obuzima strah i kada biram sigurnost umjesto vjere, podsjeti me da si Ti Put, Istina i Život. Neka i moje srce, poput Lazara, iziđe iz groba nevjere i straha, i pođe za Tobom – i do križa, i do uskrsnuća.