Današnje Evanđelje slavi radost Elizabete i Marije zbog rođenja Ivana Krstitelja i Isusa Krista. Međutim, znamo kakva će ih tuga kasnije snaći zbog smrti njihovih sinova. Što nam to govori? Poslije radosti dolazi tuga. Poslije tuge dolazi radost. I tako cijeli život dok Bog ne obriše jednom zauvijek svaku suzu s naših očiju. I radost i tuga su tajna koju čovjek ne može do kraja shvatiti. Radost koju osjećamo krhka je i nestalna. Mislimo da smo radosni, a radost i dalje tražimo, jer nikako da pronađemo mir koji će biti dubok i trajan. Kad je riječ o tuzi, i jednom kad prođe, ona ostaje zagonetka. Pitamo Boga: “Ako nas voliš, zašto dopuštaš toliko teškoća u našim životima? Zašto je naš um opterećen tolikim brigama, naše srce tolikim razočaranjima, naše tijelo tolikim bolima?”.

Pred ovakvim pitanjima bolje je ne razbijati glavu, nego strpljivo čekati i imati povjerenje u Boga. Tako sigurno nećemo napraviti krivi korak. Pred stalnim izmjenama tuge i radosti treba biti ponizan i prihvatiti istinu da je naš život takav kakav jest. Niti je šareni maskenbal, niti je najgori od svih mogućih života. Kad smo tužni, naši jecaji nikad ne smiju biti toliko glasni da zagluše radost drugih ljudi ili da naše srce učine slijepim i nezahvalnim za sve ono dobro u našem životu. Kad smo pak radosni, naša radost nas nikad ne smije odvratiti od nevolja naših bližnjih, naše braće i sestara. Treba toga biti svjestan osobito u ovo vrijeme Došašća.

Spomenimo na kraju dio molitve sv. Tome Akvinskog za mudro uređenje života: “Daj mi, Gospodine Bože moj, da u sreći i nevoljama ne zakažem. Da se u sreći ne uznesem, a da u nevoljama ne postanem malodušan. Neka se ničemu ne radujem, osim onomu što vodi k tebi. Neka zbog ničega ne žalim, osim zbog onoga što odvodi od tebe”. Tako neka bude. Amen!