Izvor: kazotic.org

„Ranjivost i društvo ranjivih“ bila tema prve tribine u ciklusu „Korizmene tribine na Peščenici“ na Pepelnicu, u srijedu 18. veljače 2026., a o ranjivosti i ranjenosti govorio je izv. prof. dr. sc. Boris Beck, s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Ovogodišnji ciklus korizmenih tribina srijedom od 18. veljače do 1. travnja posvećen je temi „Ranjivost“. Tribine se održavaju u multimedijalnoj dvorani „Fr. Dominik Barač – dominikanac, mučenik“ dominikanskoga samostana bl. Augustina Kažotića u Zagrebu na Peščenici. Suorganizator tribina je Institut sv. Tome Akvinskog.

Izv. prof. dr. sc. Boris Beck, uvodeći u predavanje govorio je o oklopima koji su bili uobičajeni i raznovrsni u prošlosti, što se može vidjeti u muzejima, ali su i danas posvuda. Od straha da budemo ranjeni, da će se naše tjelesne granice probiti, stvaraju se oklopi, rekao je.

No više od fizičkih rana bole duševne, istaknuo je predavač i dodao: „I zato je drevni čovjek, kada je izmišljao jezik, genijalno stvorio sliku u kojoj i duša ima rane, a koju mi danas uzimamo zdravi za gotovo, kada kažemo da smo iz nekog susreta izašli ranjeni, nepotpuno svjesni duboke poetičnosti tog izraza.“

A zatim je nastavio: „I duša teži cjelovitosti i neozlijeđenosti, kao i tijelo… i rana duše treba se sanirati i zatvoriti, i rana duše ostavlja ožiljak ako zacijeli, i rana duše može trajno krvariti svojim svijetlim i mliječnim sjajem, i rana duše može izazvati otrovanje i smrt unutarnjeg čovjeka.“

„Ne vjerujem da postoji čovjek čija duša nije ranjena, i ta se ranjenost vjerojatno nosi još od djetinjstva. Dobriša Cesarić ima pjesmu u kojoj duševni bol uspoređuje s ranom, i kako tu ranjenost svatko nosi na svoj način – netko otvoreno, neka svi vide, a drugi je zatvori u sebe, i nikad o tome ne govori. Cesarićeve slika te skrivene boli, kako se pjesma i zove, jest kamen koji je bačen u more, i vječno počiva na njegovu dnu. Ako je duša lagana, kamen je težak; ako je duša fluidna poput vode, kamen je gust; ako je bol igdje u nama, onda je to u našoj najvećoj dubini, na dnu našeg bića.“

Zatim je prof. Beck istaknuo kako „velika potražnja za savjetima za samopomoć pokazuje da je ranjenost duša velika i akutna. Self help literatura, specijalizirane emisije i rubrike na portalima upućuju nas da riješimo probleme koji nas muče, sa supružnicima i roditeljima, s djecom i poslodavcem, s prijateljima i neprijateljima, probleme koje bez tih savjeta ne možemo riješiti, a uglavnom ne možemo ni s njima.“

Iskustvo tjelesne rane daje nam ključ za razumijevanje duševne, rekao je predavač i dodao: „No mi zapravo ne znamo što se događa u duši, često ni u vlastitoj, a o tuđima nemamo pojma; Kristove unutarnje patnje nisu nam dostupne, promatramo tek vanjske. Kristove rane mjesto su pucanja njegova tijela, najprije pod bičem i trnjem, u koje je ušao metal čavala i koplja, i iz kojeg je istekla krv, i voda. Rana je mjesto razmjene, u kojem se mimoilaze patnja koja ulazi u tijelo i blagoslov koji kroz tu ranu izlazi u svijet; sjetimo se hramskog zastora koji se rasparao napola, i Hram je bio ranjen.

Tek je nakon otvaranja Kristovo tijelo postalo otkupiteljsko – svijet je konačno prodro u nj, i u toj su prividnoj pobjedi zla i smrti baš to zlo i smrt bili pobijeđeni, jer je kroz njegove rane izašlo spasenje. Franjine rane slika su tog jedinstvenog događaja, podsjetnik na Kalvariju, kada svetac, po kojem dolazi ozdravljenje ljudima, obolijeva neizlječivo. To je u suprotnosti s ljudskim željama da se bude zdrav pod svaku cijenu, cak i otimanja tuđih organa, i da se k tome to još postigne vlastitim snagama.“

Više puta je istaknuto da smo svi ranjeni i da nas ranjivost čini ljudima. No nitko ne želi priznati da je ranjiv, svi žele uspješan život, biti lijepi, zdravi. No, kolikogod netko bio ranjiv, uvijek ima isto dostojanstvo, istaknuo je prof. Beck.

Govoreći o društvu ranjivih i najvećoj ranjivosti hrvatskog naroda i društva, istaknuo je: „Prva velika rana je iz Prvoga svjetskog rata kada je Hrvatska ispala iz svoga stoljetnog tijeka i upala u neku posve čudnu i neprikladnu tvorevinu, koja nikako nije funkcionirala i koja se raspala, ali je opet zapravo i uskrsnula.“ Kao najveći problem istaknuo je problem izumiranja, to što će Hrvata nestati. Nema vitalnosti, nema više djece. Zatim je istaknuo: „U sjeni razrješenja Drugoga svjetskog rata i u sjeni fizičkog nestanka Hrvata nema trećega.“ I dodao da je, u odnosu na prave probleme našeg društva, čudno da cijela država raspravlja o čovjeku koji u kuhinji svira harmoniku.