Šesnaestog studenoga 1914. godine, u Vrboskoj na otoku Hvaru, u plemićkoj obitelji Jurja i Kate Kupareo, rođen je dječak kršten imenom Luka. Malo tko je tada mogao naslutiti da će taj hvarski dječak jednog dana postati jedan od najvažnijih intelektualnih graditelja latinoameričke humanistike.
Hvar nije bio samo geografska točka polaska. Bio je formativni prostor u kojemu je mladi Luka upijao ono što će postati temelj cjelokupnog njegova mišljenja: osjećaj za sklad između čovjeka, prirode i transcendentnog. Kada je 1930. godine u Dubrovniku stupio u Dominikanski red uzevši ime Rajmund, sa sobom donosi i onu mediteransku senzibilnost koju se još uvijek može ćutjeti u njegovom književnom opusu. Za svećenika je zaređen 1937. u Splitu.
U godinama koje su prethodile lomu Europe, Kupareo je u Zagrebu uređivao tjednik Gospina krunica i vodio nakladu Istina. Bio je u neposrednoj blizini nadbiskupa Alojzija Stepinca. Priredio je za tisak Stepinčeve govore i propovijedi — snažne osude rasizma i ideološkog nasilja. Godine 1945. komunistička je vlast uništila cijelu nakladu od deset tisuća primjeraka. Jedan jedini preživjeli primjerak poslužit će potom kao dokazni materijal na suđenju nadbiskupu.
No tragedija nije bila samo politička. U siječnju 1943., u Maslinici na Šolti, partizani su bez suđenja smaknuli Kupareova oca Jurja. Rajmund je bio prisutan. Zato je 2. siječnja 1947. morao napustiti Hrvatsku označen kao ideološki neprijatelj i progonjen jer je bio svjedok ratnog zločina.
Lutanje Europom nije bilo kratko. Prag, Olomouc, Nizozemska, Madrid. Na Veliki petak 1947. u Pragu piše Plač hrvatskog Jeremije. U Madridu 1948. sudjeluje u osnivanju Zajednice Hrvata. Na poziv tamošnje dominikanske provincije, 18. svibnja 1950., Rajmund Kupareo stiže u Santiago de Chile. Ima trideset i pet godina. Iza sebe ostavlja razrušenu domovinu, ubojstvo oca i spaljene knjige. Pred sobom — prazninu koju tek treba ispuniti.
Na Papinskom katoličkom sveučilištu u Santiagu de Chile, u dva mandata obnaša dužnost dekana Filozofskog fakulteta. Od 1963. do 1967. vicerektor je sveučilišta. Osniva Školu novinarstva. A 1964. utemeljuje Institut za estetiku — prvu takvu znanstvenu ustanovu u cijeloj Latinskoj Americi. Dvije godine potom pokreće časopis Aisthesis, koji ostaje referentnom točkom estetičke misli na španjolskom govornom području sve do danas.
Kada je 1955. primio čileansko državljanstvo, kolegama je rekao: “Oh bien, ahora soy un roto chileno” — “O dobro, sad sam čileanski siromah”. Taj gest nije bio tek retorički. Bio je izraz autentičnog prihvaćanja. Ipak, svoju je poeziju do kraja života pisao isključivo na hrvatskom jeziku. Španjolski je bio za javno djelovanje, a hrvatski je ostao jezik intimnog života duha.
Kupareova estetička misao počiva na tomističkom temelju, ali nije ostala zatvorena u skolastičke formule. Razvio je tzv. aksiološki realizam: stav da ljepota nije subjektivna projekcija, već objektivna dimenzija stvarnosti, trag božanskog reda u materijalnom svijetu. Umjetnost je za njega bila verbum cordis — riječ koja ne dolazi od razuma, nego iz srca. “Umjetnost je utjelovljenje ljudskih ideja u konkretnom simbolu”, formulirao je Kupareo, “i jedna od najplemenitijih očitovanja ljudskog duha.” Protivio se i apsolutnoj autonomiji umjetnosti i njezinoj ideološkoj instrumentalizaciji. Između larpurlartizma i propagande tražio je treći put: slobodno djelo koje je dostojno čovjeka.
U godinama čileanskog plodnog rada izašao je iz tiska niz temeljnih estetičkih studija. Uz disertaciju Ars et moralis i studiju El valor del arte, objavio je i djelo Umjetnik i zagonetka života. Paralelno je pisao poeziju te izdaje zbirke pjesama Pjesme i psalmi, Blagoslov zvijezda i Svjetloznak prožete su nostalgijom za dalmatinskim zavičajem i eshatološkim iščekivanjem. Dramskim trilogijom Prebivao je među nama nastojao je obnoviti poetski teatar nadahnut Svetim pismom. Opus mu broji dvadeset i pet knjiga.
Nakon teškog moždanog udara, Kupareo se 1971. godine vratio u Zagreb. Ostatak života proveo je u dominikanskom samostanu na Ravnicama, odlazeći ljeti u Stari Grad na Hvaru. Pisao je do samoga kraja. Umro je šestoga lipnja 1996. Hrvatska ga je odlikovala Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića i dodijelila mu Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1995. godine. Čile mu je 1997., posmrtno, dodijelio orden Bernardo O’Higgins, najviše državno odličje za strance. U rodnoj Vrboskoj podignut je 2014. brončani lik Kuparea, rad kipara Kuzme Kovačića. Tri godine potom isto je učinilo sveučilište u Santiagu.
