Ovdje naveden tekst je izvadak iz knjige Zborske bilješke: mala kronika Mješovitog pjevačkog zbora Svetog Križa iz Gruža-Dubrovnik iz pera gosp. Josipa Mikulića.

Ovim putem zahvaljujemo gosp. Josipu Mikuliću što nam dao dopuštenje za korištenje njegovog autorskog rada ovom prilikom.

Razdoblje u kojem je fr. Jordan Kuničić boravio i služio u Gružu, može se zaista smatrati izuzetno plodnim razdobljem kako za vjernike Gruža u postoralnom smislu tako i za očuvanje i rast pjevačkih zborova. Od 1942.g. na službi je u gruškom samostanu gdje ostaje do bombardiranja samostana 1943.g. Nakon kratke pauze izabran je 1945.g. za rektora crkve Svetog Križa i tu ostaje do 1955.g. U tom razdoblju vodio je obnovu samostana i crkve. Uz naš tadašnji zbor sudjeluje i u vođenju katedralnog zbora.

Njegovo dubrovačko razdoblje smatra se i njegovim najplodnijim skladateljskim razdobljem u kojem je nastao gotovo cijeli njegov nemali glazbeni opus. O crkvenoj glazbi rekao je: „ U crkvenoj glazbi povezujemo se s umjetnicima, kontemplativcima, koji su nam ostavili napjeve, prelili u njih svoju svetu, umjetničku dušu. Povezujući se s njima povezujemo se sa svima drugima koji s nama pjevaju u jednoj zajednici.”

Gospođa Vinka Budman (rođena Kurajica) danas je vitalna žena u osamdesetim godinama života i aktivna članica pjevačkog zbora župe Svetog Mihajla u Lapadu. No, gospođa Budman kao rođena Gruška bila je i članica pjevačkog zbora Svetog Križa u razdoblju od 1948. pa negdje približno do početka 1960.g.

U desetak godina koliko je gospođa Vinka bila aktivna članica, zbor je pretežito bio ženski zbor uz vrlo malo muških članova i pjevalo se uglavnom u dva glasa. Za blagdane se pjevalo četveroglasno, a zboru bi se tada pridružilo pet-šest muških pjevača. Dio njih bili su Gružani, a dio ih je kako je već rečeno, dolazili iz drugih crkvenih zborova. Do obnove i posvete crkve 1954.g. pjevalo se među narodom odnosno nije bilo balatura, a nakon obnove crkve uglavnom se pjevalo s balatura.

Najveći dio razdoblja u kojem je gđa Vinka bila članicom zbora, orguljaš i zborovođa bio je fr. Jordan Kuničić. Svako spominjanje patera Jordana gospođa Vinka je izricala s vidljivim poštovanjem. Tijekom cijelog našeg razgovora više puta vraćala se na fr. Jordana i to uvijek izrazito pozitivno ali bez imalo pretjerivanja. Iako sam i do sada puno puta od starijih članova zbora čuo puno toga dobrog o fr. Jordanu, ovaj razgovor otkrio mi je i neke njegove osobine koje nisu bile isključivo vezane uz skladanje, sviranje i dirigiranje. Svi članovi zbora neizmjerno su cijenili patera Jordana. Očito je da je u njemu bilo iznimno puno osjećaja za vjernike koji su mu bili povjereni, a posebno za pjevače.

Gospođa Vinka mi je u razgovoru spomenula da je njegov ispraćaj iz Dubrovnika, kada je 1955. g. napuštao Dubrovnik, bio događaj vrijedan pamćenja. Pater Jordan je Dubrovnik napustio brodom iz gruške luke. Na rivi se tom prigodom okupio veliki broj ljudi ne mareći za možebitne posljedice. Oba pjevačka zbora došla su u luku pozdraviti svog voljenog svećenika i zborovođu.

Gospođa Vinka je u svom kazivanju rekla da su gruški dominikanci, a apostrofirala je fr. Jordana, pomagali gruškoj djeci u svladavanju školskog gradiva. Tako su besplatno podučavali fiziku, matematiku i jezike, a nije bio mali broj onih koji su u gruškom samostanu vježbali sviranje klavira. Jedna od tih bila je i gospođa Vinka. Rekla mi je da kao i većina tadašnjih obitelji nije kod kuće imala klavir. Klavir je u samostanu bio smješten u jednoj maloj prostoriji odmah do radne sobe pater Jordana. I kada bi mala Vinka dok bi vježbala sviranje pogriješila koju notu, iz susjedne sobe začuo bi se fr. Jordanov glas i vedri prijekor: „Falila si. Opet“.

Gospođa Vinka kroz razdoblje u kojem je bila članica zbora bila je i učenica osnovne škole pa potom dubrovačke Učiteljske škole. Jedan od njenih profesora tijekom školovanja (nisam uspio razabrati da li u osnovnoj školi ili Učiteljskoj) bio je i prof. Nikša Sabljić. Prof. Sabljić bio je predratni antifašist i vjerojatno kao mladić aktivni član ilegalnih organizacija koje su pružale otpor fašistima. Ne znam (a ne zna niti gđa Vinka) što se točno dogodilo prije ovog događaja kojeg namjeravam sada spomenuti, ali očito je da je ilegalna aktivnost mladog Sabljića otkrivena te da je došao pod prismotru talijanskih okupacijskih vlasti. Kada je bilo jasno da će biti uhapšen i vjerojatno interniran ili možda čak i ubijen, pater Jordan Kuničić sakrio je tog mladića u gruški samostan, a potom mu osigurao odlazak na neko drugo sigurno mjesto i vjerojatno ga tako spasio od smrti.

O ovom događaju i ulozi fr. Jordana gospođa Vinka je saznala na školskoj nastavi od svog profesora. Iako su prve godine poslije Drugog svjetskog rata bile pogubne za veliki broj svećenika i građane-vjernike, bilo je ljudi koji se nisu bojali svjedočiti odnosno javno govoriti u korist svećenika iako to nije bilo popularno, a za vjerovati je da je bilo i opasno čak i za aktivne članove antifašističkog pokreta. Prof. Sabljić nije radi straha ili karijerističkih razloga zatajio osobu koja mu je vjerojatno spasila život. Činjenica da je možda i sam bio uvjereni komunist (ovo samo pretpostavljam) nije ga niti malo spriječila da javno kaže istinu – a to je da mu je život spasio svećenik-dominikanac.

Gospođu Vinku sam pitao zna li možda je li netko od članova zbora ili eventualno ona sama imala neugodnih iskustava radi pjevanja u crkvenom zboru. Odgovorila mi je da joj kao učenici Učiteljske škole nije bilo preporučljivo ići u crkvu, a kamoli pjevati u crkvenom zboru i da se na to dosta pazilo. Tako je jednom prigodom jedan o njenih školskih kolega (ime mi je poznato ali ga ovdje ne želim navoditi), došao na Božić u crkvu Svetog Križa vidjeti pjeva li Vinka u zboru. Pater Jordan pokušao ju je sakriti iza harmoniuma ali bezuspješno. Informacija o njenoj prisutnosti je pošla gdje je trebala. Iako radi toga nije dobila školski ukor ili neku drugu sličnu kaznu, imala je dojam da je cijelo svoje školovanje u Učiteljskoj školi pa i neko vrijeme poslije dok je tražila posao bila na neki način označena.

Pater Jordan je dosta pomno birao članove zbora tako da nije bila dovoljna samo želja da se bude zborskim pjevačem iako poznavanje nota nije bio uvjet. Svi su pjevači imali dovoljno sluha i glasa za svladavanje notnog materijala uz redovite probe.

U to vrijeme (1948.-1960.) članovi zbora bili su Jasna Bulić (Gjenero), Ružica Jerković, Vinka Kurajica (Budman), Ozana Bazdan (Starčić), Julija Macan, Ankica Delić (Šarić), Merica Bogdanović, Anita Franušić, Ana Bulić, Dora Trojanović, Franica Knego, Katica Dončić, Asunta Batistić, Ankica Marinović (nadimak Čičila), Merica Dobrojević (Điković), Anka Orlić (Čučka), Slavka Casagrande (Petrić), Tonći Capurso, Frano Falkoni, Kornelija Ruso, Slavko Kordić, Pero Bjelokosić, Anka Pehar, Nevenka Ljepava, Sofija Šmok.