Rođen je 1225. godine, u dvorcu Roccasecca, u Italiji. U Napulju, ulazi u Red propovjednika (1244.), protiv volje svoje obitelji. Studirao je pod sv. Albertom Velikim, a kasnije i sam predavao u najpoznatijim sveučilištima onog doba. Služenje Božjoj riječi – a to je bitna zadaća Reda – kod njega je poprimilo oblik neprestanog teološkog rada u marljivom istraživanju, dubokoj kontemplaciji i priopćavanju istine. Njegov opus, poput (nažalost) nedovršene ‘Summe teologije’ elegantno očituju usklađenost Objave i razuma. Gajio je veliku pobožnost prema Kristu Spasitelju, osobito Euharistiji, kao i Bogorodici. Umro je 7. ožujka 1274. godine, u Fossanovi, na putu za Drugi Lionski crkveni sabor. Papa Ivan XXII. kanonizirao ga je 18. srpnja 1323. godine, papa Pio V. ga proglašava crkvenim naučiteljem, Lav XIII. ga postavlja zaštitnikom katoličkih škola, a Ivan Pavao II. naučiteljem čovječnosti. Njegov se blagdan slavi na dan prijenosa njegova tijela u Toulousu.

Iz Malih teoloških djela svetog Tome Akvinskog, prezbitera

Krist je izabrao siromašne, a ipak krepošću savršene roditelje, da se ne bi tko dičio jedino tjelesnim plemenitim podrijetlom i bogatstvom roditelja. Provodio je siromašan život da nas pouči prezirati bogatstvo. Živio je kao običan čovjek bez službenih časti da ljude odvrati od neuredne težnje za častima. Podnio je napor, glad, žeđ i tjelesno bičevanje da se ljudi, usmjereni prema nasladama i slastima, zbog teškoća ovoga života, ne odvrate od dobra kreposti. Na kraju je podnio smrt da ne bi tko zbog straha od smrti napustio istinu. A da se netko ne bi prepao zbog prijekorne smrti za istinu, izabrao je najsramotniju vrstu smrti, tj. smrt na križu. Prikladno je, dakle, bilo da Sin Božji, koji je postao čovjekom, podnese smrt kako bi svojim primjerom ljude potaknuo na krepost, tako da je istina što kaže Petar: Krist je trpio za vas i ostavio vam je primjer da idete stopama njegovim.

Naime, da je živio u svijetu kao bogataš, moćnik i visok dostojanstvenik, moglo bi se vjerovati da su njegova nauka i čudesa bili prihvaćeni od njemu nakonjenih ljudi i ljudske vlasti. I zato, da bi djelo Božje sile postalo očito, izabrao je sve odbačeno i slabo na svijetu: siromašnu majku, ubog život, neobrazovane učenike i vjerovjesnike, odbačenje od mogućnika ovoga svijeta i osudu na smrt – da bi bilo bjelodano kako prihvaćanje njegovih čudesa i nauke nije bio znak ljudske, nego božanske moći.

U vezi s time treba držati na pameti još nešto: po istom nacrtu Providnosti po kojoj je Sin Božji, koji je postao čovjekom, htio u sebi trpjeti slabosti, htio je da njegovi učenici, koje je ustanovio poslužiteljima ljudskog spasenja, budu u svijetu odbačeni. Stoga nije izabrao učene ljude i ljude plemićkoga roda, nego neobrazovane i niskoga roda, tj. siromašne ribare. I kad ih je poslao da se pobrinu za spasenje ljudi, zapovjedio im je da obdržavaju siromaštvo, da trpe progonstvo i pogrde, čak i da podnesu smrt za istinu, kako se ne bi činilo da je njihovo propovijedanje namješteno za zemaljski dobitak, i kako se spasenje svijeta ne bi pripisalo ljudskoj mudrosti ili sili, nego Božjoj. Stoga ni njima nije nedostajala sila Božja koja je činila čudesna djela makar se po svjetovnom mišljenju činilo da su odbačeni. To je nužno bilo za obnovu ljudskoga roda, da bi se ljudi naučili ne uzdati se oholo u sebe, nego u Boga. Doista, za savršenstvo se ljudske pravednosti traži da se čovjek u cijelosti podvrgne Bogu, od kojega se također nada postići sva dobra, a kad ih postigne, da to i prizna.