Danas, 23. kolovoza, spominjemo se Ruže Limske — prve svetice Novog svijeta.

Rodila se 1586. godine u Limi, glavnom gradu potkraljevstva Perua, tada španjolske kolonije. Kršteno ime bilo joj je Isabel Flores de Oliva — deseto od trinaestero djece španjolskog vojnika Gaspara Floresa i Marije de Olive, žene domorodačkog porijekla. Ime ‘Ruža’ dobila je kao dojenče: isprva je to bio nadimak koji joj je dala indijanska služavka Mariana, a majka joj je bila toliko očarana da je odlučila — dijete će se odsad zvati Ruža. Godine 1597. nadbiskup Toribio de Mogrovejo to ime i službeno potvrdio na primanju sakramenta Sv. Potvrde. Naime, u hispano-američkoj katoličkoj tradiciji uz kršteno ime se dodaje i krizmano ime.
Njezin put ka svetosti potom započinje sa sukobom s roditeljima. U svijetu gdje je brak bio jedini put do sigurnosti, Ruža nije željela brak — željela se posvetiti Bogu i postati redovnica. Roditelji su, pogođeni očevim propalim poslovima, priželjkivali prosce i bogatu udaju. Ruža je odgovorila drastično: trljala je lice ljutom paprikom i vapnom, izazivajući rane, samo da odvrati udvarače. Ošišala je i svoju dugu kosu koju je njezina majka toliko voljela.

Iako je čeznula za posvećenim životom, obitelj joj nije dopustila odlazak u samostan. Postala je dominikanska trećoredica — laikinja koja zavjete čistoće i siromaštva živi u roditeljskoj kući. U vrtu obiteljske kuće, uz pomoć brata Hernanda, sagradila je malu kolibu — svoj osobni pustinjački oratorij. Ondje je noću molila, danju vezla čipku i uzgajala cvijeće za prodaju kako bi pomogla obitelji preživjeti.

Njezina mistična iskustva bila su toliko intenzivna da su privukla pažnju crkvenih vlasti — pokrenuta je istraga pred komisijom teologa i liječnika. Umjesto da je odbace kao “histeričnu mističarku”, ispitivači su bili impresionirani njezinom smirenošću i teološkom dubinom. Njezina su iskustva proglašena nadahnućem Duha Svetoga.

U roditeljskoj kući otvorila je i prvu kliniku za siromašne u Južnoj Americi — njegovala je Indijance i afričke robove, one koje je društvo odbacilo. Blisko je surađivala sa svetim Martinom de Porresom i svetim Ivanom Maciasom. Za nju, ta patnja bila je iskupljenje za zlo koje su konkvistadori počinili u potrazi za zlatom.

Godine 1615. nizozemski su gusari napali Limu. Umjesto da se sakrije, Ruža je otišla u crkvu i stala pred Presveti Oltarski Sakrament, štiteći ga vlastitim tijelom. Gusari su se — prema pučkoj predaji — povukli.

Bila je poznata i po neobičnoj bliskosti s prirodom: legenda govori o njezinu “dogovoru” s komarcima da je ne uznemiravaju za molitve, i o pticama koje su svake večeri dolazile na njezin prozor pjevati uz nju hvalospjeve.

Umrla je 1617., u tridesetoj godini, sama predvidjevši dan svoje smrti. Papa Klement X. ju je kanonizirano 1671. godine čime je postala prva svetica Novog svijeta. Danas krasi novčanicu od 200 peruanskih sola, zaštitnica je vrtlara, vezilja, čitave Latinske Amerike, Filipina i peruanske policije.

Njezina poruka nije samo priča o čudima. To je priča o ženi koja je odbila da je definiraju vanjski izgled ili tuđa očekivanja — i pronašla slobodu ondje gdje je nitko nije tražio: u vrtu, u tišini, u radu za druge.