Izabela Flores, zbog ljepote pučki nazvana “Ruža”, rodila se u Limi (Peru) 1586. godine. Prva svetica Novoga svijeta, odlikovala se pokorom i molitvom. Htjela se pridružiti sestrama Reda, da bi potpunije prionula uz evanđeosko savršenstvo. S neizrecivom se revnošću trudila oko širenja ružarija; smatrala je da ga svaki kršćanin treba “riječju propovijedati i u srcu milosti”. Preminula je u Limi 24. kolovoza 1617. u tridest i prvoj godlni života. Klement IX. proglasio ju je 1668. blaženom, a Klement X. svetom 12. travnja 1671. godine, a otada se ujedno časti kao zaštitnica Južne Amerike.

Iz Postupka za kanonizaciju sv. Ruže Limske

Svaka joj je misao bila poticaj da uzdigne duh k Bogu, a mnoge je željela poučiti u tajnama unutarnje molitve. Stoga, kao što je svoju dušu hranila čitajući dobre pisce, tako je i širila duhovne knjige te poticala svećenike da na svaki način pokornike i slušatelje privuku k ljubavi prema molitvi. Neizreciva je bila njezina pobožnost prema Gospinoj krunici, koja združuje mislenu i usmenu molitvu. Smatrala je da bi svaki kršćanin morao krunicu riječju propovijedati i nositi je u srcu.

Nasuprot slatkoći što joj je Božja ljubav davala kušati u molitvi, osjećala je gorčinu koja je proizlazila iz spoznaje zla i grijeha. Na poseban je način teško doživljavala uvrede nanesene Crkvi; tada bi se njezina revnost rasplamsala, i jezik ne bi šutio premda bi se njezino prekoravanje često pretvorilo u slatko i uvjerljivo zaklinjanje. Svi su se čudili što je djevica, vazda šutljiva prema onima koji su je korili, ustajala protiv uvrede koja se nanosi Bogu, pa bila ona i malena. 

Ljubav prema Isusu u Euharistiji igrala je veliku ulogu u njezinu životu; u dane kad je Presveti Oltarski Sakrament bio svečano izložen na klanjanje, ostajala bi pred njim mnogo sati, nepomična u molitvi. Boljelo ju je što mnoge duše nemaju dara vjere, osobito one koje su na golemim prostorima Amerike bile zarobljene idolopoklonstvom. Osjećala je samilost prema njima i neprestano na njih mislila želeći srušiti sve ograde te na krilima duha poletjeti k njima da ih prosvijetli i spasi. Bila bi sebe pretvorila u kamen i vapno da svima zatvori vrata pakla. 

Kad bi razgovarala s redovnicima, posebno s braćom propovjednicima, poticala ih je, silinom glasa stoje proistjecala iz osjećaja srca, da se dušom i tijelom predadu obraćenju duša. Ljutila se što se previše predaju spekulativnom studiju, pa je govorila kako bi više voljela da se znoj, bdjenje, napori i poteškoće, potrebni za stjecanje spekulativnog znanja, usmjere na tako potrebno nastojanje volje da se zapale ljubavlju prema Bogu.

Žalila je što se, kao žena, ne može, kako je željela, predati apostolskoj zadaći i naviještati Evanđelje nevjernicima. Da bi svoga ispovjednika oduševila za taj sveti posao, ponudila mu je da će mu polovicu svojih zasluga ustupiti kako bi imala udio u plodovima njegova apostolata. Također je namjeravala – a to bi i izvršila da je smrt nije pretekla – uzeti neko napušteno siroče te ga svojim imutkom i milostinjom drugih othraniti, u nadi da bi on, vođen Božjom milošću, primio svete redove i posvetio se širenju vjere među nevjernicima.

Izvor: Dominikanski časoslov, Hrvatska dominikanska provincija, 2002.