Margarita, kći Bele IV., ugarskoga kralja, i Marije Laskaris, kćeri carigradskoga cara, rodila se 1242. godine u Klisu kraj Splita. Prije rođenja, roditelji su je prikazali Bogu za slobodu svoje zemlje. Nije navršila ni četvrtu godinu kad su je povjerili redovnicama Dominikanskoga reda u Vesprimu. Sa samo dvanaest godina u Budimu je položila redovničke zavjete na ruke Učitelja Reda Humberta iz Romansa. Stalno je vršila pokornička djela i djela milosrđa. Veliku blagost prema sestrama, kojima je željela služiti i u najneznatnijim stvarima, sjedinila je s nastojanjem da uspostavi mir i s neslomivom snagom da prokazuje nepravde. Bila je ražarena ljubavlju prema euharistijskom otajstvu i Otkupiteljevoj muci, te pobožnošću prema Duhu Svetome i blaženoj Djevici Mariji. Izgarala je kao pomirbena žrtva za oslobođenje svoga naroda od Tatara. Preminula je 18. siječnja 1270. godine, a papa Pio XII. uvrstio ju je među svetice 19. studenoga 1943. godine. Njezine reklivije su većinom uništene uslijed prosvjeteljskih reformi cara Josipa II.

Iz Povelje o kanonizaciji sv. Margarite, pape Pija XII.

Margarita, postavši oduševljena učenica Križa, posve je zaboravila kraljevsku kuću. Njezin je duh tako cvao poučljivošću i poslušnošću da su je sestre okruživale nježnom ljubavlju. Prema Isusu Kristu i Bogorodici Djevici njegovala je anđeosku pobožnost, koja je nadilazila njezinu dob; odlikovala se plemenitim ponašanjem i ljepotom duše. Stoga je njezin otac, da bi sebi i svome kraljevstvu sigurnije i uspješnije privukao božansku pomoć, na jednom otočiću na Dunavu sagradio samostan na čast bl. Djevice Marije, i u nj, uz sestre redovnice, smjestio i svoju kćerku Margaritu, “koju je među ostalom djecom nježnije ljubio jer je na njoj opažao očite početke pobožnog i Bogu dragog ponašanja”.

U međuvremenu, Margarita, odbivši ženidbenu ponudu jednoga uvaženog poljskog kneza, u dvanaestoj godini položi svečane zavjete pred Humbertom, časnim Učiteljem Reda. A kad ju je ozbiljno zaprosio češki kralj, da bi očuvala netaknutu vjernost, zadanu božanskom Zaručniku, i da bi otklonila ovu ili bilo koju drugu prosidbu, zatražila je da javno izjavi zaruke s Kristom i da nosi veo na glavi, a to je, na svoju veliku radost, od ostrogonskog nadbiskupa i postigla.

Posvetivši se na taj način Zaručniku djevica, ne držeći nimalo ni do sebe ni do svijeta, mrtveći vlastito tijelo neprestano se trudila suobličiti Kralju mučenika. Uvijek je živo željela da se oblači u najjednostavnije haljine i da obavlja najniže poslove: da mete kuću, da čisti prljavštinu, priprema jelo, a najveća joj radost bijaše imati neku tešku dužnost. Bolesnim sestrama, pa i sluškinjama, dok su se druge bojale zaraze, ona je služila s takvom ljubavlju i takvim samoprijegorom da je sve teške i najniže službe prisvajala za sebe.

Otajstva muke Isusove razmatrala je jecajući, i žarko je čeznula za mučeništvom. Najradije je pred Isusom, skritim pod velom kruha, ili pred njegovim likom na križu, izlijevala osjećaje svoga srca. Posvuda je i gotovo neprestance molila, te je propisanim božanskim hvalama nerijetko još nadodavala cijeli psaltir, molitve Bogu Ocu i Duhu Tješitelju, ili pozdrave predragoj Bogorodici Djevici. Da ublaži srdžbu svemogućega Boga i da na svoj narod privuče Božju blagost, “ronila je obilne suze i trapila tijelo postovima. Obučena u kostrijet, željela je okajati grijehe svih koji se bezbožno pred Bogom vladaju. Oplakujući bijedu potlačenih, žarkim je molitvama nastojala da Gospodin Isus Krist svojom moćnom desnicom obrani nevine i svetu majku Crkvu, sabranu njegovom dragocjenom krvlju.”

Nadalje, Margarita nije svoje djelovanje ograničila samo na mnogobrojne molitve i tešku pokoru, nego se, ražarena apostolskom revnošću i ojačana heroj skotu snagom, usudila sasvim otvoreno žigosati nepravdu ma tko je činio, pa bio to i nositelj najveće časti i vlasti. Margarita je triput odbila ponuđene zamke i s punom slobodom odgovorila da želi očuvati djevičanstvo, obećano Gospodinu Isusu. Taj božanski Zaručnik, uvijek vjeran i darežljiv, odabrao je u srcu svoje službenice slatko boravište i obdario je obilnim nebeskim darovima, te nju, zajeđničarku svoje muke, učinio za života i poslije smrti sudionicom svoje utjehe i svoje moći.