Rođen je u Boschiju (kod Aleksandrije), u Italiji, 1504. Na krstu je dobio ime Antun Ghislieri, a kad je 1520. stupio u Red braće propovjednika, dobio je ime Mihael. Pošto je postao svećenikom (1528.) i postigao diplomu lektora, predavao je svetu teologiju i više puta vršio službu priora. Odlikovao se češtitim vladanjem i strogošću života. Pavao IV. ga je imenovao općim povjerenikom Svete inkvizicije 1551. godine, a onda biskupom Nepija i Sutrija 1556.; zatim kardinalnom 1557. godine. Konačno mu je papa Pio IV. povjerio biskupiju Mondovi u Pijemontu (1560.).

Kad je god. 1566., uz potporu sv. Karla Boromejskog, bio podignut na najvišu pastirsku službu, primivši ime Pio V., sav se predao spasenju duša i obnovi Crkve. Odvažno je branio katoličku vjeru protiv novatora, brinuo se za njezino širenje te proveo u život odredbeTridenskog sabora. Postupno je iz temelja obnovio Rimsku kuriju, objelodanio Rimski katekizam (1566.), pobrinuo se za odgoj i obrazovanje klera uvevši u sjemeništa proučavanje Sume teologije sv. Tome Akvinskog; a koga je potom – proširivši dotadašnju upotrebu toga naslova – proglasio petim učiteljem Latinske Crkve nazvavši ga “Anđeoskim naučiteljem” (1567.). Uspješno je promicao jedinstvo i obnovu bogoslužja te ih utvrdio izdanjem Brevijara (1568.) i Rimskog misala (1570.). Istaknuo je jedinstvo dogmatske predaje Istočne i Latinske Crkve časteći istim liturgijskim naslovima četiri veća naučitelja jedne i druge Crkve.

Pobjedu kršćana nad Turcima u pomorskoj bitci kod Lepanta, 7. listopada 1571. godine, pripisao je zagovoru Gospe od Krunice te je ustanovio i blagdan njoj na čast (1572.). Preminuo je u Rimu 1. svibnja 1572., a Klement X. uvrstio ga je 1. svibnja 1672. među blaženike. Konačno ga je kanonizirao Klement XI. dana 22. svibnja 1712. godine. Njegovi se tjelesni ostaci štuju u Rimu, u bazilici Sv. Marije Velike.