Rođen je 1579. u Limi, u Peruu, od španjolskog viteza Juana i oslobođene crnkinje Ane Velasquez. Određen za brata suradnika u samostanu Gospe od Ružarija u Limi, svečane je zavjete položio 1603. Jednostavan, skroman i duboko pobožan, određen za manje cijenjene službe, bio je od Boga uzvišen nebeskim darovima i karizmom. Gorio je pobožnošću prema euharistijskom otajstvu i Otkupiteljevoj muci, bio predan djelima ljubavi prema siromasima, osobito bolesnicima, a volio je i životinje. Rado je postio, činio oštru pokoru i molio, osobito noću, po Isusovu primjeru. Iz molitve je crpio svjetlo koje je osvjetljavalo njegove pouke o kršćanskoj vjeri.
Svetac poniznosti – sv. Martin svojom jednostavnošću i služenjem uspio je prevladati razlike i ujediniti tri kulture koje su koegzistirale u njegovo vrijeme, unatoč sukobima koji su otežavali suživot u društvu Lime u 17. stoljeću. U samostanu mu je povjeren posao čišćenja. Njegova je metla bila, uz križ – velika suputnica njegova života. Martín se isticao brigom za bolesne. Volio je i liječio sve bez razlike na njihovo etničko podrijetlo. Svi slojevi društva Lime prošli su kroz njegovu skrb. Bio je pravi primjer zajedništva u društvu razlomljenom raznim sukobima. Za razliku od velike većine dominikanskih svetaca, postigao je svetost a da se nije istaknuo kao propovjednik, teolog, misionar, mučenik ili umjetnik. Martin nas podsjeća na golemu snagu poniznosti i služenja. U svijetu zasićenom tolikim riječima i slikama, svetac iz Lime je stalni podsjetnik na valjanost primjera i veličinu malih svakodnevnih djela koja mogu promijeniti neposredno okruženje, pa čak i tijek povijesti.
Sv. Martina ljube svi, a zazivaju ga bogati i siromašni, bolesni i potrebiti, znanstvenici i neuki. Njegov lik ili njegov pečat ide na putovanja. On je u domovima i bolnicama, u molitvenicima i udžbenicima – samo zato što je bio skroman i poslušan.
Preminuo je u Limi 3. studenoga 1639. Grgur XVI. proglasio ga je 1837. blaženim, a Ivan XXIII. svetim 6. svibnja 1962.
Iz Akta Opće skupštine Reda braće propovjednika u Quezon Cityu 1977. godine
S ljubavlju i zahvalnošću sjećamo se rada i predanosti mnoge braće suradnika koji naše kuće čine kućama bratstva i uzajamnog prihvaćanja. Ne smije se prezirati ili podcjenjivati nikakav posao jer je sam Krist došao na svijet da služi, a ne da bude služen. Osim toga, treba reći da, ako nismo svi mi spremni radosno služiti jedan drugome, onda nemamo ništa zajedničko s Kristom. Naše Konstitucije svoj braći nameću odgovornost da se brinu o potrebama drugih. Prema tome, materijalno služenje zajednici samo po sebi ne određuje zvanje brata suradnika; osim toga, taj mu posao ne treba dodjeljivati jedino zato što se nijedna klerička osoba njime ne bavi. Premda braća suradnici rado preuzimlju najveći dio toga posla, ipak je potrebno da nailaze na pomoć i suradnju sviju.
Sveti je Dominik želio da u zvanje braće suradnika uključi i posao upravljanja i karitativnu djelatnost, čime bi Red na poseban način ispunio evanđeosku obvezu prema siromasima. Kroz brigu za siromahe i potrebne sveti Martin de Porres ispunio je svoje zvanje – ne snizujući se, nego kao jedan od njih, postavši tako uzor cijelome svijetu u službi tim malenima u ime Kristovo.
