Jacek, Jacko (Jakov) u XIV. st. nazvan Hyacinthus (zumbul), rodio se krajem XIII. st. u Kamienu, u wroclawskoj biskupiji. Kao kanonik krakovske Crkve, u Rimu je prigrlio Red propovjednika. Sljedeće je godine sv. Dominik poslao njega i brata Henrika iz Moravske da prošire Red u Poljskoj. Već 1222. osnovali su samostan u Krakovu. No 1225., Gerard iz Wroclawa, prvi poljski provincijal, razaslao je krakovsku braću na četiri strane. Jacint je osnovao samostan u Gdansku u Pomeraniji, a zatim u Kielu, gdje je živio od 1229. do 1233. Odlikovao se neporočnošću života i sinovskom odanošću Gospi.

Mnogo je radio među pravoslavnima i katolicima u onom kraju, a grad je napustio malo prije nego je knez Vladimir Rurikovič odatle protjerao braću. Priča se da se na njegovim putovanjima dogodilo poznato čudo: kad je trebao prijeći rijeku Vislu, rasprostro je plašt po vodi te je prešao kao po suhu skupa s pratiteljima, koji su nosili Presv. Oltarski Sakrament i kip blažene Djevice. Preminuo je u krakovskom samostanu 15. kolovoza 1257. Klement VII. proglasio gaje 1527. blaženim, a Klement VIII. svetim 17. travnja 1594. godine.

Iz ‘Života svetog Jacinta, prezbitera’  Stansilava Krakovskog

Narod pogana koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku. Kad je Stvoritelj svega u početku stvorio nebo i zemlju, ostavio je tamu nad bezdanom. A da je rasvijetli, reče: Neka bude svjetlost. I tako je svjetlošću rasvijetlio svijet. I kao stoje to učinio rasvijetlivši tamu svijeta, tako je u Poljskoj po blaženom Jacintu, kao zrakom novoga svjetla, rastjerao tamu grijeha i svjetlom vjere obasjao srca Poljaka. Tako se ispunilo što je Izaija davno prije prorokovao: Narod pogana, tj. u krajevima Poljske, koji je u tmini hodio, tj. u tmini neznanja, svjetlost vidje veliku, tj. svetog Jacinta, propovjednika jasne nauke.

Naime, kao što u zoru bolesnicima biva lakše, ljudi se bude oda sna, ptice cvrkuću i zvijeri bježe u svoja skloništa, tako su se Poljaci dolaskom svetog Jacinta, kojega je poslao blaženi Dominik, oslobodili mana, probudili od nemara, oduševili se promatranjem nebeskih stvari i izbavili od vlasti zloduha te je Poljacima  – može se reći – sinula nova svjetlost, pridošla radost i porastao ugled kod svih naroda.

O toj sam svjetlosti, tj. o svetom Jacintu ja brat Stanislav, ponizni lektor krakovski Reda propovjednika – na čast trojedinog Boga, koji je sve svece sazdao i neizrecivom svjetlošću uresio, i na izgradnju vjerničkog naroda – ukratko i skromno barem nešto kazao, i to na temelju onoga što sam našao i što su mi rekli vjerodostojni oci (svećenici) koji su to saznali od prethodnika, a oni su svetog Jacinta osobno poznavali i s njime se družili. 

Sam pak Krist, kralj Slave, koji je odsjaj Boga Oca i otisak bića njegova, neka se po zagovoru blaženog Jacinta udostoji moje djelo dopuniti. On s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen. Jacek se tako zove pučki, a književno se zove Hyacinthus. Ime pak Hyacintus potječe od cvijeta ili od dragog kamena koji se tako zove. Prema tome postoje i dva tumačenja.

Prvo, Jacint se zove po biljci koja ima crveni cvijet, što dobro pristaje blaženom Jacintu, jer je on bio kao ponizna biljka po poslušnosti srca, kao cvijet po tjelesnoj suzdržljivosti, a crven po dobrovoljnom siromaštvu ili skromnom načinu života. Drugo. Jacint se zove po dragom kamenu, Jer je blistav po izlaganju evanđeoskog nauka, bio jc modar po načinu svetog života, a vrlo tvrd po širenju katoličke vjere. Tako je objašnjeno značenje njegova imena.

Izvor: Dominikanski časoslov, Hrvatska dominikanska provincija, 2002.