Rođen 1585. u Riberi del Fresno, gradu u Estremaduri (Španjolska). Trgovačkim je brodom otputovao u Južnu Ameriku. U Limi, u samostanu sv. Marije Magdalene, izabire put evanđeoskog siromaštva u Redu braće propovjednika, u kojem se isticao poniznošću. Službu samostanskog vratara obavljao je gotovo 22 godine, pri čemu je marljivo vršio djela milosrđa. Nastojao je moljenjem krunice pomoći dušama u čistilištu i mnoge je zalutale priveo Božjoj ljubavi. Kao i sv. Martin de Porres, podnosio je nepravde i klevete te se marljivo brinuo za siromašne i bolesne. Preminuo je 16. rujna 1645. godine. Svetim ga je 28. rujna 1975. proglasio Pavao VI.
Iz Homilije pape Pavla VI. u povodu kanonizacije blaženoga Ivana Maciasa
Ivan Macias divan je i rječit svjedok evanđeoskog siromaštva. Kao dječak i siroče, svojom je malom plaćom, koju je dobivao kao pastir, pomagao ljudima, “svojoj braći”, priopćavajući im vjeru. Kao iseljenik, slijedeći primjer svoga svetog zaštitnika Ivana Krstitelja, ne traži bogatstvo kao ostali, nego samo želi da ispuni volju Božju. Kao sluga u krčmi i ujedno vođa pastira, skrovito vrši djela ljubavi te svoje drugove uči moliti. Kao redovnik, svoje zavjete čini temeljem ljubavi prema Bogu i bližnjemu. “Ništa ne traži za sebe osim Boga.” U vratarskoj je sobici vrlo bogat život molitve i pokore uskladio s brigom za mnogobrojne siromahe, kojima pomaže i poslužuje hranu. Lišava se velikog dijela hrane da nahrani gladne, u kojima njegova vjera gleda Isusa Krista, prisutnog na poseban način. Da sažmem: zar život ovog “oca siromaha, siročadi i potrebnika” nije dokaz kako je evanđeosko siromaštvo, kad ga netko živi u potpunosti, doista plodno?
Kada kažemo da je Ivan bio siromah, ne mislimo, zaista, na siromaštvo u smislu bijede zbog vlastite krivnje ili lijenosti koja ništa ne čini da se postigne pravedno blagostanje – tu bijedu Bog ne želi niti blagoslivlje – nego na siromaštvo puno dostojanstva, koje u poniznosti zarađuje kruh, plod svoga rada. S kolikim li je marom on prionuo uza svoj posao prije i poslije redovničkog života! O tom otvoreno svjedoče njegovi gospodari i poglavari. Svojim je rukama uvijek pribavljao kruh za sebe, za svoju sestru, kruh za mnogovrsna djela ljubavi. Taj kruh bio je plod truda, s društvenog gledišta plodnog i uzornog, koji čovjeka usavršava, otkupljuje i suobličuje Kristu, a u dušu mu usađuje povjerenje vlastito djeci Božjoj, pouzdanje kojim se vjeruje da Otac koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske – ne prestaje svojoj djeci davati što im je potrebno za život: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a ostalo će vam se dodati.
Uostalom, težak posao što ga je Ivan obavljao nije njegovu dušu odvraćao od kruha nebeskog. On je od dječačke dobi bio upućen u intimnost Božje prisutnosti, pa je i posred mnogostruke zaposlenosti ostao kontemplativna duša. Druženje s Bogom ne samo da ga nije odvraćalo od ljudi nego je njim a i njihovim potrebam a pristupao s novim nastojanjem i zauzimanjem, s namjerom da im pruži lijek te ih privede dostojnijem, uzvišenijem, ljudskijem i kršćanskijem životu.
Tako postupajući, nije činio drugo nego slijedio nauk i zapovijedi Crkve, koja siromasima daje prednost, te, ljubeći evanđeosko siromaštvo, nije siromahe prepustila njihovu jadnom stanju, nego im je priskakala u pomoć i poticala na uzvišenije shvaćanje života koje je većma u skladu s ljudskim dostojanstvom i dostojanstvom djece Božje.
Sve nam to, barem dijelom, stavlja pred oči divan uzor svetog muža koji privlači duše, uzor koji pristaje ovom vremenu, sjajan primjer nama i našem društvu. Ivan Macias znao je dvostrukim primjerom svoga života istaknuti dostojanstvo siromaštva: s pouzdanjem je tražio kruh za siromahe i neprestance je tražio Kruh siromaha, tj. Krista, koji svakoga krijepi i tako vodi da postigne višnji cilj. Odatle proizlazi izvrsna poruka nama i našem svijetu, koji je zaražen bolešću materijalizma i koji tako često boluje od neobuzdane potrošnje i zanemarivanja društvenih dužnosti. Pred nama je i primjer “unutarnjeg jedinstva”, koje čovjek kršćanin mora ostvarivati u ovom zemaljskom životu prožimajući ga vjerom i ljubavlju.
Izvor: Dominikanski časoslov, Hrvatska dominikanska provincija, 2002.
