Ivan Heer, odličan svjedok katoličke istine i pastirske ljubavi, rođen je u Njemačkoj početkom XVI. stoljeća. Pripadao je kolnskom samostanu, ali je od svojih poglavara uporno tražio da ide u Nizozemsku, kako bi ohrabrio tamošnje katolike koji su trpjeli pod žestokim kalvinističkim progonstvom. Budući da je ondje vršio službu župnika u Hoomaeru blizu Gorkuma (de Goorna), krivovjerci su ga uhvatili. Objesili su ga izvan zidina grada Brielle kod rijeke Maas u južnoj Nizozemskoj. To se dogodilo o ponoći između 8. i 9. srpnja 1570. Skupa s njime položilo je život 118 svećenika i redovnika, većina iz obližnjeg grada Gorkuma. Svi su oni bili obješeni zbog katoličke istine o Euharistiji i papinskom prvenstvu u Crkvi, a njihova su tjelesa bila rastrgana. Klement X. proglasio ih je 24. studenoga 1675. blaženima, a Pio IX, svetima 29. lipnja 1867.

Iz Poslanice blaženog Humberta iz Romansa, prezbitera, O obdržavanju samostanske stege

Strpljivost smatrajte štitom kreposti; ona stvara čuda u Božjim ugodnicima. Čini, doista, da krhka djevojčica pobijedi cijeli svijet; štoviše, pobjeđuje protivnika bez borbe. Hrani se gorčinom što je svijet uzrokuje, uživa u protivštinama. Apostoli odu ispred Vijeća, radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime Isusovo.

Ako dobro razmislimo, patnje sadašnjega vremena nisu ništa kad ih usporedimo s veličinom Kristovih patnja i naših grijeha, te paklenih muka i nebeskih nagrada. Stoga su se naši oci obradovali za dane kad ih je Gospodin šibao, za ljeta kad su stradali, kako nam pokazuje blaženi Dominik. On je, naime, dok je prolazio mjestima gdje su mu bile postavljene zasjede, živahno koračao i pjevao. On je također radije boravio u Carcassonni nego u Toulousi jer je ondje doživljavao neugodnosti, a ovdje časti.

Primjer nam je strpljivosti pružio i onaj koji je rekao: Zar nisam skrio? Zar nisam šutio i smirio se? Skrio je, doista, svojim djelima da ne pokaže znakove nestrpljivosti; šutio je uzdržavajući se od neurednih riječi da ne bi odgovorio oštro; smirio je srce da se ne bi u nutrini uznemirio.

Strpljivost je čelik koji ne dopušta duhu da ga slome nevolje; ona je lijek što liječi svaku povredu; ona je štit koji nas čuva da se ne uvrijedimo. Drugi nas, zaista, neće moći raniti ako mi nismo prije u nutrini ranili sami sebe. Onaj uživa plodove nevolja tko je onima što čine nepravdu platio cijenu. Na taj plod prilično jasno ukazuje Sveto pismo, koje pripovijeda da trima mladićima oganj nije ništa naudio; jedino im je spalio konopce kojima su bili svezani.

To pokazuje i umjetničko djelo, jer umjetnik udara po kamenu i kleše ga da ga kasnije postavi na počasno mjesto. Tako smo i mi sada na svijetu udarani da budemo postavljeni u nebeski hram, gdje više nijedan čekić ne udara. Naime, radosti prethodi žalost, koja nas sada pogađa bilo zbog krivnje grijeha, bilo radi usavršavanja u milosti, bilo poradi povećanja slave. O, blaženog li napora, blažene li boli, blaženih li suza koje će s očiju ožalošćenih otrti ruka Svemogućega!

Sveto pismo kaže da je kraljevstvo nebesko onih koji trpe progonstvo zbog pravednosti. Budući da je u progonstvu uključeno dvoje, tj. krivnja i kazna, bolji dio ima onaj koji trpi nego onaj koji progoni, jer je u onome koji nanosi nepravdu krivnja, a u onome koji nepravdu trpi samo kazna.

Izvor: Dominikanski časoslov, Hrvatska dominikanska provincija, 2002.